Ne baš profesionalno, ali zahvaćen predivnim danom, i da budem iskren neodložnim obavezama koje su ipak daleko bitnije od Pjesme Evrovizije, stigoh tek na desetu pjesmu večerašnjeg drugog polufinala Eurosong natjecanja, tako da još ne znam šta sam propustio.
Zato ću, sebi za kaznu, popratit’ svaku sljedeću pjesmu.
Stigao sam, dakle, tačno na vrijeme da čujem Kukrića kako izjavljuje da “u ne baš prijatnom vremenu za Slovence i Hrvate i njihove uzajamne odnose” pomenuti sarađuju na ovogodišnjoj kandidaturi i pjesmi za ovo evropsko muzičko takmičenje, te poslušah interesantnu “simfoniju”. Originalno za ovo takmičenje, ali nesiguran da će to gledateljstvo baš shvatiti kao takvo, bijah dirnut’ tom, kako Kukrić neizostavno napomenu “saradnjom zavađenih”.
Slijedila je Mađarska sa hitićem od 50 pfeninga, jer su “pođonili i muziku” (čuo sam je već trilion puta), a tekst “Dance with me” ne moram ni pominjati koliko smo puta svi skupa čuli. Na kraju je leglo i “SPASIBA” (HVALA na Ruskom), za internacionalnu publiku.
Nakon toga, Azerbejdžan. Moram priznati da sam veliki zaljubljenik “World music” (to je sve ono što se svira na sve strane svijeta a nije standardizovano univerzalno prihvaćenim pop bitovima i riječima), očekivao sam jednu pravu Azerbejdžansku i zaista me rastužilo kad poslušah još jedan moderni ljetni hit, ako je to uopšte ono što sam čuo od Azerbejdžana. Bilo je, istina nekih naznaka Azerbejdžanskog folka, ali pretjerano upakovanog u zapadnjačku varijantu Eurosong pjesme.
A onda, Grčka. Dum-dum-dum… šta više reći… Zgodni omladinac enegičnih pokreta pjeva, opet, na Engleskom. Stvarno mi ne smeta engleski, al’ “votafak” (what a f*ck?). Zar ovo ne treba biti predstavljanje svoje zemlje, svoje kulture, svoje pjesme??? Naravno, da ne treba. Treba “klepit'” (klepiti = uzeti na brzinu) lovu i bjež’ u masu.
Zatim, Litvanac. Sve je dao od sebe da nas uvjeri da je dovoljno dobar za najbolje. Iskreno, ništa što nije već hiljadu puta viđeno… pa i onaj šešir koji kod nas još samo kafanski bendovi s ponosom nosaju. Na kraju još pjevač zahvali na men’ se čini tri jezika, od kojih sam prepozn'o: Hvala mnogo na Ruskom i Engleskom. Ovaj treći, ako je i bio, nisam skont'o.
A zatim Moldavija. Konačno! – pomislih u prvih sedam sekundi nastupa, gdje se dvoranom razlijegao lijep glas koji prelazi sva brda i doline moldavske geografije… ali ubrzo krenu poskočica, koja, iako je mirisala na tradicionalni etno, nije baš uvjerila moje uho da bi to mogla biti pjesma koja će mi, neupoznatom kakav sam, predstaviti Moldaviju prepoznatljivom. Već viđeno, već slušano.
Albanija također nije ponudila ništa revolucionarno… “Uzmi moju ljubav” je bilo sve što sam uspio zapisati gledajući u zanosnu Kejsi Tola.
Ukrajina dođe sa brukom metalne konstrukcije. “Lajtšou” (light show) je bio na nivou, “Rimljani” na sceni aktivni, pjevačica zavodljiva, al’ me pjesmom bacila na “Billy Ocean”-a (pop megazvijezda 80-tih), a obzirom da mi je on, Billy Ocean, u odrastanju bio bitan, poklonih naklonost ovoj izvedbi.
Estonija je “kročila iz daljine” (kamera koja prikazuje cijelu dvoranu odozgo). Na sceni su bila violončela i lijepa “crnka”. Još jedna simfonija, pored Slovenske, je zvučala sasvim prihvatljivo ali ne pretjerano energično, večeras na “Olimpijskoj” sceni. Ipak, mora se priznati, barem potpisniku ovih redova, sasvim pristojna izvedba.
Nizozemska originalna pojavom, ne i pjesmom. Ne gledajući televizijski ekran čuo bi se prizvuk “ljeta na magistrali” (neobavezno putovanje od Ploča do Makarske kabrioetom) ali ko je upr'o oči u ekran vidio je upravo ono o čemu se pjevalo “svjetlucavost” (pjesma se zove Shine = Sjaj), punašne “Merlinke” (Merlin Monroe = zvijezda hit filmova u prošlom vijeku). Interesantna činjenica je to, obzirom da su se večeras pojavili Nizozemci, da je Moskva pod prijetnjom izostanka Nizozemaca zbog ugrožavanja prava gay populacije u glavnom gradu Rusije, za koju Nizozemci agituju u smislu “slobode izražavanja”…
Evo naleti i preslušavanje, koje naravno zahvaljujući Dejanu Kukriću i njegovom nepotrebnom komentaru, ne uspjeh čuti kako treba… Ono što sam uspio čuti je… Hrvatska – pristojna, Irska – već viđeno, Latvija – dopadljiva, Srbija – čupo sa cipelom u turbofolku devedesetih… dalje stvarno nisam imao živaca naprezati uho zbog Kukrića… sačekaću eventualnu pauzu u kojoj bi se ovo moglo ponoviti, a Dejan umuknuti…
I desilo se, na desetoj sekundi podsjetnika “Dejan Provala” (sam se smije svojim, nazovi, šalama) umok'o.
Nastavljam nakon predstavnika Srbije… Ono što sam čuo u nekoliko sekundi podsjećanja svake od pjesama je… Poljska – srce joj se cijepa, Norveška – ne kontam, Kipar – sjajno(?), klap klap… Slovačka – izvikivanje raznih riječi na Slovačkom jeziku, skoro pa balada… Danska – hitić za auta kad ste u nedođiji, da vam pruži nadu….. za ostatak se vratite na početak teksta.
Reklame…
Vratilo nas baš na “Sirtaki” (grčki tradicionalni ples). Zamalo da potegnem tanjir iz servisa i “spucam ga pravo u zid” (grčka tradicija je razbijanje tanjira dok sirtaki svira) ali, srećom pređe na nešto drugo… Poznati ruski ansambl je izvodio popularne evropske tradicionalne melodije i igre… lijepo, svaka čast.
A onda, objavljivanje rezultata.
U finalu će, pored Bosne i Hercegovine, Švedske, Izraela, Portugala, Turske, Malte, Finske, Rumunije, Armenije i Islanda, nastupiti i: Azerbejdžan, Hrvatska, Ukrajina, Litvanija, Albanija, Moldavija, Danska, Estonija, Norveška i Grčka.
Ljepota druge polufinalne večeri je nedostatak uzbuđenja Dejana Kukrića, što ga je, malo više, orijentisalo na njegov posao, umjesto dosađivanja nesuvislim komentarima, naravno izuzimajući “onaj sa Hrvatima i Slovencima” (vidi prvi dio teksta). “Dejane, dabogda vazda vodio drugu polufinalnu…!”… i svakako: Dejane, nije potrebno da nas napominješ najmanje 10 puta da “ne možemo glasati večeras”, jer narod u Bosni i Hercegovini NEMA PARA za razbacivanje poput trošenja GSM kredita na glasanje za Eurosong. Dosadan si, bolan.
piše: Orhan