Blagoje i Borka

Oni bi primijetili da ja zurim u njihove dlanove, pa bi me onda oni uzeli za ruku, i odmah bi osjetio kao da je neko šmirgl papirom prešao preko moje kože.

Njihova čela su bila već umnogome izborana, a sunce, kiše, godine; život je učinio svoje.

Zvono na vratima je bilo jako bučno i nije bilo teoretske šanse da bi se moglo ignorisati. Svi smo znali ko zvoni u to doba dana. Ukućani su već bili na nogama, osim mene, koji sam se udobno meškoljio u krevetu. Zraci sunca su samo u to doba dana prodirali ispod balkona u veliku sobu u kojoj su svakodnevno primani gosti, i gust duhanski dim se mogao jasno vidjeti na mjestima gdje su zraci probijali zavjese. Otvorila bi se i vrata od balkona pa bi svjež zrak pohrlio unutra, razbio dim i razbudio one što su još zijevali.

Nakon glasne i uporne zvonjave mama je požurila da otvori vrata i uz glasno pozdravljanje i poljupce ušli su Blagoje i Borka. Sa sobom su, kao i svake subote, prtili velike pletene košare pune prehrambenih proizvoda koje su sami proizvodili. Blagoje i Borka su, kao i svaki bogovetni dan, ustajali rano, mnogo prije svih nas razmaženih građana da bi nahranili konje, svinje, ovce, pomuzli krave, i uradili sve ostale neophodne stvari koje ljudi rano ujutro rade na selu. Blagoje bi zatim upregao konje i kočiju i onda bi njih dvoje krenuli, uz zvižduk i pucanje biča, užurbano blatnjavim putem put Rajlovca. U Rajlovcu bi ostavili konje i kočiju i sjeli na autobus, vozili se sve do druge gimnazije, i onda pješke uzbrdo do naše zgrade na Điđikovac. Njihove korpe su bile pune kajmaka, mladog sira, čvaraka, kobasica, svježih jaja. Blagojeva rakija je bila odlična, znali su donositi i svježeg mesa, voća, pa čak i vreće krompira i šljiva, koje su Blagoje i Borka s ponosom uzgajali na svojoj farmi. Uvijek sam se čudio njihovim rukama, koje su bile izuzetno grube. Oni bi primijetili da ja zurim u njihove dlanove, pa bi me onda oni uzeli za ruku, i odmah bi osjetio kao da je neko šmirgl papirom prešao preko moje kože. Godine napornog rada su ostavljale ožiljke po rukama, ali i po licima. Njihova čela su bila već umnogome izborana, a sunce, kiše, godine; život je učinio svoje.

Kasnije su počeli da dolaze njihovi sinovi u novom bijelom ‘Fići’ i da donose hranu.

Kako su godine prolazile a starost dolazila, Blagoje i Borka su sve rijeđe dolazili kod nas. Nekada bi smo se zaista čudili što ih nema, nismo ih mogli nazvati telefonom jer telefona na drugoj strani nije bilo. Kasnije su počeli da dolaze njihovi sinovi u novom bijelom ‘Fići’ i da donose hranu. Ali to više nije bilo to. Izgubila se neka neposrednost, neki starinski link između dva svijeta je polako kopnio. Sinovi su već bili na pola puta između sela i grada, pa je komunikacija postala sasvim drugačija. Oni bi ponekad, umjesto duge sjedeljke i priče sa mojim roditeljima (Što je bio dio cijelog štimunga) bukvalno istresli iz korpi to što imaju, zgrabili lovu i preko vrata. Nekad su dolazili da posude pare od mojih roditelja, gradili su novu kuću. Mi bi smo im, kao i uvijek, izlazili u susret koliko smo mogli.

U neka doba i oni su prestali da dolaze. Ovaj put nam je bilo jasno zašto. Rat samo što nije izbio. Blagoje i Borka su tih dana uspjeli da pošalju poruku da se čuvamo jer će stvari biti još gore. Naglasili su da ništa ne može narušiti dobre odnose između naših familija. Mi smo također vjerovali u to. Nije bilo razloga za suprotno. Skoro cijeli rat nismo znali ništa o njima. Kasnije smo saznali da su četnici Blagoju i Borki zapalili štalu jer Blagoje nije htio da ima ništa s njima (Blagoje je u onom ratu bio partizan). Saznali smo da su sinovi bili u srpskoj vojsci, te da je jedan od njih izgubio nogu. Onda je neko rekao da su nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma napustili svoje imanje i preselili negdje drugdje. Nismo znali kako da stupimo u kontakt s njima, veze još uvijek nisu funkcionisale.

Džidžikovac, Sarajevo

Ali, jedne subote ujutro zvono na vratima je zazvonilo. Nismo očekivali nikog u to vrijeme. Mama je otišla da otvori vrata i iznenada se prolomio vrisak oduševljenja. Na kućnim vratima se pojavio niko drugi do Blagoje! Prestarjeli čiča se nekako dogegao do naše kuće i sviju nas je ‘izbacio iz cipela’. Bilo je nemoguće shvatiti sve, taj đavolji procjep koji se desio, koji ipak nije zagadio ono što se nije moglo zagaditi. Suze na licu tog veselog i srčanog starca sam po prvi put vidio, i uprkos brojnim borama i ožiljcima života na njegovom licu gdje se suze mogu zavući i nestati, njegove su ipak prošle sve prepreke i kanule na pod naše kuće, gdje se, siguran sam, i dan danas mogu primijetiti golim okom.

piše: Nebojša Šerić Šoba