Jesmo li mi zaista toliko glupi ili nas je strah priznati sebi da su bezobraznici preuzeli sve? Da je religija jača od pameti? Da su čobani važniji od ovčica? Da ovom besmislu i bezobrazluku kraja nema.
Mustafa Cerić, vjerski voditelj pastve bošnjačke, za Slobodnu Evropu nas je izvolio počastiti novim izljevima svoje bespameti. Nevjerovatno je koliko je jedan čovjek uspio obesmisliti funkciju koja prema nekom predanju i tradiciji treba prikazivati mudrost i mudrijeg, što kod Bošnjaka baš zbog pomenutog nije slučaj. Cerić Mustafa svakim danom umjesto mudriji postaje blesaviji, a mudrost mu se pretvorila u, najblaže rečeno, baljezgarije. Ako se odlučimo konkretno i jasno reći šta su onda je svakom prostodušnom jasno da je dobar, ogroman, dio svega što Mustafa rečeni Cerić kaže hrpa običnih budalaština, neskriveno udrobljena besprizorna fašistička misao.
U intervjuu kojim nas je “podario” iz Cerića nastavlja da vrišti ranije ukorijenjeni strah od pameti, drhtanje od boljeg, ukrštanje čestica sujete i gladi za vlašću. Cerić se ne suspreže niti od prozivanja svega što nije ON kao netačnog, nedovoljnog, neistinitog i nesmislenog. Mustafa ne gubi priliku da na svako jasno postavljeno pitanje odgovori pitanjem umjesto odgovorom, osjetno nesiguran u ishod započete rečenice. Mustafa strahuje od “recidiva” u tolikoj mjeri da ih u svom istupu dopunjava “ostacima”. Valjda potvrđuje količinu i neutaživost svoje bojazni od prevrata u glavama sve nezadovoljnijeg naroda kojem je sasvim jasno da mu religija nikada nije niti će ikada donijeti išta dobro. Mustafa brani samouspostavljeno pravilo ponude konstantnog straha, umjesto ulijevanja nade što bi mu trebao biti osnovni zadatak na “dunjaluku”.
Osnovna neznanja o stvarima i ljudima koje pominje Ceriću više ne prolaze, obzirom da je pojavom mnogih guglova svaka mogućnost prevare pogrešnim, lažnim ili nepotpunim informacijama zaista svedena na minimum. Tako se svako kome je stalo do istine i ispravnosti može uvjeriti i vlastitim mozgom razlučiti koliko taj Cerić ne zna šta laprda kad pominje uzore mira i boljeg koji su za to davali svoje živote, za razliku od njega, Mustafe Cerića, koji je spreman žrtvovati živote drugih kako bi svoje ime “uklesao u kamenu” i ispostavio račun bogu za pregalaštvo krištanjem po Buni i uzdizanjem mučno rogobatnih polu-građevina po šehitlucima, građevina koje vjerovatno nikada ili zadugo neće biti dovršene jer nema više ni Gadafija koji je “morao biti ubiven” bez konsultacije sa Mustafom (skoro)Veličanstvenim Cerićem. Ta činjenica je spotakla Cerića da se razgoropadi. Ali, evo ga nakon nešto vremena ponovo sikče u eter.
Mustafa Cerić je popularni lik domaće estradne scene koji poput svih ne nudi nikakva rješenja. Mustafa nudi reciprocitete, pa ako uspijete da vam umjesto pitanja da i neki odgovor on će se ogledati u tome što će Cerić ustvrditi kako “oni tamo isto tako pa i gore čine”. Mudrijaš Cerić nema kapacitet da se barem ufura u ulogu predvodnika stada. Ne svira frulicu, fali mu misticizam fraze i nije spreman da se okrene suštinskom i bitnom u odnosu na dnevno(-političko). Cerić umjesto neupitnog pomirenja i usklađivanja ljudi nudi sukobe, čak ratove, i prilagođavanje. Ne, usklađivanje i prilagođavanje nije isto, iako je Mustafa u svom nadmenom stilu spreman da vas do zore u to uvjerava. Ne shvata Cerić bitnu razliku termina i postupaka pri usklađivanju u korist svih i rogobatnost prilagođenosti u korist samo jednih. Tako se ponaša i po drugim pitanjima pokazujući temeljno nepoznavanje termina i neznanje baratanja činjenicama pa je spreman da se prepire s ljudima kako je “optužen i osumnijičen isto, ali nije isto, ali je isto”. Mustafa Cerić je, barem, neznalica što za jednog vjerskog vođu nikako ne može biti karakteristika zbog koje će iko pametan iz bilo kog razloga naći za shodno da mu stane u odbranu kakav je slučaj svaki put kad se ukaže na Cerićevo “bogobojazno bezboštvo”.
Cerić konstantno i neumjereno, poput svakog pastira ističe svoje stado i svoje ovce ne vodeći računa o drugim stadima, drugim ovcama, i mogućnosti da možda nisu ili ne žele biti ovce ili dio stada. Drugačiji svijet Cerić ne želi da vidi. Sramota je da u tolikoj mjeri izostavlja brigu i za sve ostale koji nisu uspješno prilagođeni njegovoj “brizi”. Cerić minimalno, tek koliko se mora, spomene čovjeka. Mustafi se ne desi da pomene jedinstvo ljudi ni lapsusom jer Ceriću nije stalo do ljudi, njemu je stalo do pasmine. Voditelj je religije, a ta činjenica insistira na takvom razvoju misli kako bi se nastavilo uspješno održavanje nasljeđenog stanja Besmisla. Reći da su na primjer Cerić, recimo Puljić i eto Kačavenda isto sranje drugo pakovanje nije nikakvo izjednačavanje krivica ili krivljenje pravde jer njihove titule odavno ne odražavaju stvarno stanje na terenu. Ponosan sam na činjenicu da znam daleko veći broj istinskih vjernika koji ne vjeruju niti jednom od pomenutih, od onih koji su spremni dati i mater i oca i ženu i djecu za govance ljubavi navedene trojke.
Cerić se ne libi pričati o ljudskim pravima čiji značaj i sam ne poznaje. Za Mustafu su možda svi jednaki, ali su neki malo jednakiji. Za Cerića, iako će on ponekad tvrditi suprotno, ne postoji Bosna i Hercegovina već Banja Luka, Sarajevo i Mostar koji se, smatra Cerić, moraju nadjebavati u svemu. Cerić je odavno podijelio teritoriju onima i onakvima poput sebe. Da je u mogućnosti, čemu pretenduje, i fizički bi on sve to razdvojio, pa da se preko zida ne prelazi bez prijeke potrebe i kad se naslovnici treba. Mustafa ne želi da zna i jasno kaže da je Dejtonskim sporazumom utrnuta sudbina normalne Bosne i Hercegovine, posebno u konstalaciji u kojoj se niko ozbiljno ne bori da otpusti dizgine sa obespamećenog trokuta i pronađe lijek neizlječivoj bolesti. Ali Cerić zna da je jedan igrani film “najbolje što nam se dogodilo od Dejtona naovamo”. Koliko jadan i siromašan mora biti kulturni i svjesni život Mustafe Cerića da izrekne jednu ovakvu besmislicu? Ovo nije pitanje već zgražavanje s upitnikom jer mi nije jasno zašto se još uvijek čudim blentovini Ceriću.
Mustafa ne zna šta je natjeralo Emira Suljagića da podnese ostavku. Mustafa ne zna šta je bojev metak. Mustafa se ne miješa u stranačke zavrzlame. Ali Mustafa zna da je vjeronauk u školama ugrožen. Čini se da ne zna da ugroženost dolazi ponajviše od samog Mustafe i nepomirljivog mu Cerića. Cerić je izrekao jednu od najopasnijih rečenica od Dejtonskog sporazuma naovamo: “Vi ne date našoj djeci da mi njih odgajamo kako mi hoćemo – i nakon genocida.”. To je rekao Mustafa, ekskluzivni vlasnik genocida, isljednik naše djece, Mustafa koji jedini zna kako treba da vaspitate dijete nakon genocida.
Mustafa Cerić je jedan od rijetkih božijih funkcionera od kojeg ne možete očekivati pamet. On voli vaziti o neupitnosti i sv(ij)et(l)osti vjere Muhamedove, svojoj posvećenosti vrijednostima tolerancije, demokratije i ljudskih prava, vrijednosti života, vjeri, slobodi, a istovremeno otvoreno podržava Muamera “ugrožen sam ko Đinđić” Zukorlića koji, suprotno svim mogućim pravilima svoje religijske zajednice od sebe pravi idola i mučenika ne bi li mu ime ostalo uklesano u kamenu. Pored Cerićevog. Ceriću smeta što mu pripisuju fundamentalizam, a ne osuđuje one koji okupiraju bosanska sela i “baveći se pčelarstvom” uvode strahovladu u vjerske objekte, ne poštuju državne zakone… Mustafi smeta što mu govore Turčine, a Tursku naziva “našom majkom” izbjegavajući shvatiti neophodnost ponavljanja i ukazivanja na drevnu istoriju Bosne. Ne Turske, nego Bosne. Ako neće istoričari ima i na Wikipediji.
Svakom se desi poneki ćorak, pa se i Ceriću potkrade poneka pametna (iznimka uvijek potvrđuje pravilo). Tako je za Slobodnu Evropu izjavio: “Niti znaju oni za šta nas optužuju, niti znamo mi za šta nas optužuju.”, što mi je probudilo maleni tračak nade da je Ceriću ipak nešto jasno i da baš nije sasvim izgubljen slučaj. Kratko je trajalo jer je usljedio jedan od čuvenih cerićizama: “Mi smo samo tu da pomognemo da sud ne bude pristrasan, da bude objektivan.”, kojim Mustafa objašnjava sve. I ko je i šta je i zašto je sebi umislio da je bitniji od sudije, da je pravedniji od boga, da je veći od života.
Cerić želi svoj megadžemat, svoj komad zemlje, svoju državu na kojoj će vladati po svojoj pravdi, po svom uvjerenju, po volji koju je umislio da mu je dala njegova ahmedija. Niko ga pritom ne zaustavlja, ne objašnjava mu da njegova nabreklost nije način jednog vjerskog lidera koji bi trebao ostati po dobru upamćen. Nemali je broj onih koji s oduševljenjem komentarišu – jest im skres'o, nek’ im je rek'o – a pritom i ne pojme da je Cerić Mustafa upravo svojim fanovima najveća neprilika. Istina, postoje enklave protivljenja nasilnoj promjeni famoznog “duha” grada i zemlje, ali i tu se dobrovoljno pristaje na tišinu napakovane demokratije. Prema listi “500 najuticajnijih muslimana u svijetu u 2011. godini” Mustafa Cerić se našao među 50 njih. Dakle, najuticajnijih što ni u kojem slučaju ne podrazumijeva i da mu uticaj garantuje pamet, a kamoli mudrost i razboritost. Sjetimo se Hitlerovog uticaja, a teško će neko otvoreno biti na Hitlerovoj strani i pravdati njegove misli i akcije.
Mustafa Cerić je budala. Opasna budala koja se religijom koristi da ispuni svoje megalomanske snove. Vrlo opasna budala čija okužena vizija svijeta sve više ulazi u pore društva i širi se poput virusa utjerujući strah, u galopirajućem maniru guta ostatke nebolesnog tkiva. Nejasno je zašto, ali i šteta da se otpor ovakvoj budaletini svodi na čekanje pojedinačnih istupa, sporadičnu vrisku i peticije kojima se pokušava osvjestiti neupućene. Ne postoji svijest o sadašnjosti, a kamoli da se ima neka strategija budućnosti. U uslovima takve klime virusi poput Cerića se šire i svojim uticajem ubijaju zdravopamet.
piše: Nermin Čengić