I tako kriminalci i nasilnici, slušajući svog premijera, jer Musić je, jasno je ponajviše njihov premijer, traže svoje oponente i vide ih u svakom od nas. Sami ste krivi ako se, pod pretpostavkom da ste nevini, pretvorite u kolateralnu štetu. Niko vas ne tjera da šetate gradskim ulicama dok Musićeva preporučena akcija iz dana u dan dopunjava Crne hronike i oglasnike sa slikama na pretposljednjoj strani novina
piše: Nermin Čengić
Noćas, negdje oko ponoći, nekih stotinjak metara iznad moje glave bacilo bombu. Malo me trznulo, moram priznat. Nakon par sekundi zaprepaštenja pogledam oko sebe. Vidim mrak je, dakle nije top s Jekovca koji označava dnevni prekid aktuelnog ramazanskog posta. Pogledam na kalendar, nije nikakav festival nit’ kakav značajan jubilej pada trećeg il’ četvrtog, a kamoli u noći s trećeg na četvrti august. Sasvim su to obični dani oduvijek u ljudskoj historiji. Konačno, pogledam na sat. Kontam da se nije ko oženio/ud'o, pa ponosna rodbina izbacila minobacač da proslavi k'o što se proslavlja u našem naprednom društvu. Haj’ znaj.
Naviknut’ od prije dvadesetak godina da nakon prve dolazi druga, sačekam ja par minuta prije nego sam izašao. Glupo bi bilo da me u, načelnom, miru pogodi neki geler i naruši sklad mog savršeno isklesanog tijela. Napolju ni'dje nikog. Odem stotinjak metra uzbrdo do pretpostavljenog mjesta – muk, mrak, prazna ulica i potpuna tišina na okuci. Niko nit’ romori nit’ govori. Ne mogu slagati kako mi jedna od misli nije bila da sam sve umislio i da bi ujutro prije kafe trebao trknut’ do stručnjaka za umišljanje situacija, posebno radikalnih poput eksplozije, kako bi mi isti prepisao terapiju, da više ne umišljam eksplozije i neprirodno stanje u najljepšem gradu na svijetu. Mislim, šta drugo čovjek može pomisliti kad skoro nikom u ovom gradu više ne smetaju svakodnevni belaji. Mora da je do mene. Srećom, ta misao o umišljanju eksplozije je pospremljena brže nego je i došla jer sam jedan od grešnika koji svakodnevno klika novine i prelistava portale, a u tim medijima su obavezno najispunjenije rubrike Crna hronika i pretposljednja stranica ukrašena slikama i imenima mrtvih. Prenapućena Crna hronika svekolikoj javnosti predočavaju da je situacija na terenu već godinama alarmantna, dok na stranicama prepunim epitafa nasilno uklonjenih ljudi možemo vidjeti i rezultate rada i nerada nadležnih i nenadležnih.
Jedno od najnenadležnijih tijela grada poznato pod nazivom Gradska uprava se tradicionalno ne javlja, a ne zna se ni kad bi se mogla probuditi iz “vjekovnog” sna. Sjećam se kad se svojevremeno popularnu Semihu (Borovac), nimalo nezasluženo, čerečilo na sve strane, dok su nekakvi protesti bili u zamahu, tj. imali nekog smisla, ojađeni smo bili što nam se vlasti smiju u lice i rade direktno protiv nas, suprostavljajući se našem opravdanom strahu koji nas je istjerao na ulice da tražimo drugačije. Još popularniji kantonalni premijer Samir Silajdžić, čovjek kojeg danas, nimalo nezasluženo, nema na javnoj sceni, vrištao nam je pravednički žustro s visoko podignutim prstom direktno u face da “ne da ostavku i da njegova vlada neće dati ostavku”. Na kraju jeste dao ostavku. Sad prekasno ili ne nije ni važno jer su nakon Semihe i Samira ovim funkcijama prošpartali drugi živopisni pojedinci koji su dodatno zakomplikovali shvatanje nadležnosti i smisla postojanja svojih funkcija građanima, pardon, stanovnicima Sarajeva.
Sjećam se, tako, i nasljednika Samirovog, onog nevjerovatnog Besima Mehmedića koji je mrtvačkom bojom glasa uspavljivao i najnaspavanije. Situaciju sa svog mjesta kantonalnog premijera je kontrolisao samo onda kad bi mu osiljeni sinčić bivao napadnut na nekom partiju. Tada je dizao organe sigurnosti i trčkarao gradom da rješava probleme. Razumljivo za roditelja, a za funkciju mu porazno jer je baš u tom periodu intenziviran broj nasilništava. Tada se nešto k'o i pobunilo na kafama i Facebook-u, al’ je jako brzo utihnulo.
Aktuelni vremešni gradonačelnih, koji se danas znoji u redu za Big Mac, pogodili ste sterilni Alija Behmen, među prvima se oglašava kad idiot pobije desetine ljudi u Oslu. To svakako treba pozdraviti jer time čuva obraz grada u kojem je nekad dnevno ginulo toliko živih bića. Međutim, rijetko, tj. samo pod moranjem, oglasi se kad pokretna dvonožna imovina Sarajeva biva ugrožena u svakodnevnim naletima nasilja i lopovluka. Nije njegova nadležnost, valjda.
Tu je i već zaboravljena izjava aktuelnog premijera Kantona Sarajevo Fikreta Musića kako bi on “najviše volio da se kriminalci sami između sebe pobiju”. Nakon te izjave je jasno dato zeleno svjetlo svakodnevnim “incidentima” i nasilju nad stanovnicima Sarajeva i njihovim gostima kao i sve češćim bombardovanjima kakvo mi sinoć iznad glave puče.
I tako kriminalci i nasilnici, slušajući svog premijera, jer Musić je, jasno je ponajviše njihov premijer, traže svoje oponente i vide ih u svakom od nas. Sami ste krivi ako se, pod pretpostavkom da ste nevini, pretvorite u kolateralnu štetu. Niko vas ne tjera da šetate gradskim ulicama dok Musićeva preporučena akcija iz dana u dan dopunjava Crne hronike i oglasnike sa slikama na pretposljednjoj strani novina.
Al’ ne treba biti namćor i predavati se jadu i čemeru svakodnevnice. Ne treba tražiti ni smjene, nit’ na proteste izlaziti (čuj proteste, haha). Ne treba čak ni razmišljati o tome kako se sigurnosna situacija davno otela kontroli te da zbog krivog pogleda možete nastradati u prolazu. Treba uživati u prividu života naučenog iz dnevnih lajfstajl priručnika, treba gledati pozitivno na nasilje i radovati se bombama. Kad počinioci navedenih neprirodnosti i nepočinioci popravke (ne)sigurnosti shvate da nas to više zaista i ne dotiče možda se zabrinu i krenu u kontru. Pa ko “preživi i doživi da ostane živ”, nek se u ljepšem i sigurnijem vremenu raduje i uživa u boljim i ljepšim stvarima poput šetnje gradskim ulicama bez straha od bombe od koje ga niko, bio nadležan ili nenadležan, ne može spasiti.
A da. Šta je bilo s noćašnjom bombom? Ma ništa. Kriminalci se međusobno tamane, što rek'o naš kantonalni premijer Fikret Musić.