Jedan april u Sarajevu

Znam da to što mogu da odem odavde bilo kada znači da ne mogu biti ništa drugo osim stranca.

Snijeg iz prve ruke (Sarajevo, 29. 10. 2012, Mina Coric)
SARAJEVSKI TRAGOVI
foto: Mina Coric
Moj doživljaj Sarajeva? Poslije nekog vremena provedenog ovdje, jasno mi je kako je najbolji način da objasni bilo što u ovom gradu, opis nekog događaja.

Zamislite da je kasni april, a ja čekam taksi na ulicama Mejtaša. Još uvijek je hladno, čak i snijeg počinje provejavati. Možda sam ja jedino odraslo biće koje se raduje snijegu u rano proljeće.

Taksi škripi i proklizava ispred mene. Dok ulazim, vozač mi dovikuje da povedem računa sa mokrim čizmama, nove su mu presvlake. Počinje vožnja, okreće se prema meni i gleda me pravo u lice.

‘Odakle si?’, pita.

‘Australija.’, odgovaram.

‘O, blago tebi’, izgleda iznenađeno, ‘to je prilično daleko.’

‘Da.’, odgovaram, čekajući sljedeće pitanje danada li sam udata ili luda što živim ovde.

‘Pa gdje ćemo danas?’

‘Kovačići, molim.’

‘Kako govoriš bosanski tako dobro?’

‘Hvala. Ali zaista, ne govorim dvooljno dobro.’

‘Vjeruj mi, postoje Bosanci koji ne mogu da izgovore Kovačići.’

Sliježem ramenima. Inače, bez sumnje očajno govorim bosanski.

‘Da li je sada proljeće u Australiji?’

‘Mislim da je jesen.’

‘Naravno. Zaboravio sam da je ovdje proljeće, zbog ovog snijega.’

Sliježem ramenima, opet.

‘Šta misliš o Bosancima?’

‘Pa…’

‘Je li, kako možeš da živiš ovdje, okružena budalama?’

Gledam kroz prozor.

Nije samo jezik problem što ne znam da odgovorim na ovakvo pitanje, jer odgovor na pitanje kako se osjećam kao stranac u Sarajevu podrazumijeva jednu logičnu pretpostavku, da se ja zaista ovdje osjećam kao stranac.

Suprotno svakoj logici, ja sam se uvijek u ovom gradu osjećala kao kod kuće. Mogla bih da pričam o tome kako volim dvosatna ispijanja kafe, ili o satima čavrljanja s prijateljima, ili kako uživam posmatrajući kroz moj prozor prolaznike na ulici, ili o mom čudnom smislu za humor. O stvarima koje su me možda nekako prirodno predodredile da živim u Sarajevu. Ili je, možda, zato što sam nekad živjela u hipi gradu, u Australiji, za mene normalno da u lokalnom supermarketu vodim duge razgovore sa starijom ženom o tome kako mogu da otklonim bolove u koljenima ako preko noći stavim obloge od luka.

Želim da mu kažem da nisam naivna, čak iako sam plava i fina. Ja znam da ovaj grad ne nagrađuje ljubaznost, da su me ljudi kojima sam vjerovala ismijavali iza leđa. Da mi je srce nije slomio jedan odrasli Bosanac, već jedan osmogodišnjak kada me pitao kojoj religiji pripada moje ime. Znam da to što mogu da odem odavde bilo kada znači da ne mogu biti ništa drugo osim stranca.

Ali, ništa od toga ne mogu da kažem dovoljno jasno ni na jednom jeziku.

‘Znate šta?’, kažem, ‘Mislim da jednostavno mnogo volim snijeg ovdje.’

‘Snijeg?’, glasno se nasmijao, ‘Sad vidim, ti si ustvari luda, kao i mi.’

Uključio je radio, a ja sam nastavila da posmatram kroz prozor.

‘O, zaboravih da te pitam?’, reče okrenuvši se ka meni.

+Da?’

‘Jesi li udata?’

piše: Bronwyn, Lice(u)lice

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *