Dva dana nakon što je palo ppola metra snijega, grad je i dalje pod ledom. Ne toliko zbog minusa u zimi, nego zbog pluseva u vlasti. Snijeg nije iznenađenje; dolazi tačno kada dolazi svake godine. Ono što bi trebalo biti iznenađenje, a odavno nije, institucionalna je tromost, nesposobnost koja se skriva iza fraze: “Tako je i u svjetskim metropolama.” Ta rečenica, izgovorena bez stida, više otkriva nemoć nego, gluho bilo, globalnu povezanost.
Uređena vlast se mjeri sposobnošću da odgovori na predvidive situacije. Snijeg je sezonska rutina, a ne test improvizacije. Kada institucije ne djeluju, a građani čiste ispred svojih zgrada, guraju automobile i nabadaju kroz klizave trotoare, jasno je da sistem ne funkcioniše. Poređenje sa Parizom ili New Yorkom nije argument, nego dimna zavjesa.
Zimska opravdanja
Zimska služba ovdje ne čisti ulice; ona je čistač vlasti od odgovornosti. Njen glavni alat nije ralica, nego izgovor. Njena akcija nema plan, već nadu da će se snijeg sam postidjeti i otići. A ako ne ode — građani imaju lopate, kičmu i naviku da se snalaze. Što je više snijega, to više praznih i bezobraznih opravdanja. Nula učinka, maksimalna bruka.
Vlast se ovdje ponaša kao da su građani problem, a ne prioritet. Relativizacija je postala filozofija: ako negdje drugdje ne funkcioniše savršeno, onda je dozvoljeno da ni ovdje ne funkcioniše nikako. Građani nisu birali metropole; birali su ljude da upravljaju gradom. Od njih nisu dobili odgovornost, nego izgovor. I dok snijeg i dalje prekriva ulice, vlast prekriva vlastite nedostatke.
Snijeg u glavama
Najopasniji snijeg nije onaj na cestama, nego onaj u glavama. To je snijeg ravnodušnosti, pod kojim se zatrpavaju kriteriji, odgovornost i osjećaj stida. Vlast koja ne osjeti potrebu da se izvini, nego da se poredi — vlast je koja ne shvata da treba da služi, već se samo brani nemuštim jezikom. I dok je grad postao klizalište, jedino što sigurno funkcioniše jeste mehanizam opravdanja — otporan na zimu, građane i razum.
Građani zaista traže minimum: prolaznu ulicu, sigurnost za djecu, funkcionalni javni prevoz. Ne traži se savršenstvo. Ne traži se metropola. Ne traži se izgovor, a on se jedino dobija. Najporaznije nije što grad nije očišćen, nego što se niko ne osjeća odgovornim.
Snijeg će se otopiti…
Snijeg ovdje odavno nije simbol zime, nego upravljačke nesposobnosti. Snijeg otkriva sistem koji reaguje sporo, planira slabo i komunicira defanzivno. Vlast koja ne upravlja, nego se brani riječima, dokaz je da institucije nisu tu da služe građanima, nego da opravdavaju same sebe. Snijeg će se otopiti, ali trag nesposobnosti ostaje u svakoj neprohodnoj ulici, u svakom izgubljenom trenu, u svakom izgovoru koji zvuči kao globalna istina, a to nije.
Ovaj grad ne čiste institucije. Ovaj grad čiste ljudi. I to je najtačnija slika stanja grada i države koji stoje po strani dok građani lopatama održavaju privid normalnosti. Snijeg koji se ne čisti dva dana nije problem zime — to je problem vlasti. A vlast koja se iza toga skriva pokazuje da joj je lakše upravljati riječima nego gradom. I dok snijeg polako nestaje, ostaje jasna poruka: snijeg je prolazan, ali nesposobnost je trajna. Snijeg će se, kao i uvijek, istopiti. Opravdanja neće. Ona su višegodišnja, otporna na sve vremenske uslove i redovno obnavljana svakim mandatom.
piše: Nikola Sjen
