Čekajući ulicu Susan Sontag

Ovih dana u sarajevskoj javnosti ponovo je aktualizirano pitanje davanja imena Susan Sontag jednoj ulici ovoga grada.

Susan Sontag

Tokom opsade Sarajeva neki ljudi su otišli iz grada, a neki su ostali u gradu. Među i jednima i drugima, svako sam za sebe, valjda najbolje zna zašto je uradio, ili morao uraditi, jedno ili drugo. Imamo pravo na svoje vlastite razloge. Kao što imamo pravo da se pitamo šta su nekome bili razlozi da čini ovo ili ono. Ili ne čini ništa. I trebamo biti spremni na to da se drugi pitaju šta su naši razlozi, i da o njima prosuđuju. Neko je otišao. Neko je ostao. A neki su – dolazili.

Tokom opsade mnogi su ljudi posjećivali Sarajevo. Oni sami najbolje znaju zašto su to morali raditi. Ovih “moranja” bilo je svakako raznih – kao i kod one prve dvije grupe. Ova treća grupa, ljudi koji su dolazili u grad u periodu 1992-1995, vrlo je raznovrsna: počev od vojnika međunarodnih snaga, pa do novinara, humanitarnih aktivista i nezavisnih intelektualaca. Neko je došao jedanput, na dan ili dva. Neki su se nakon svoga prvog dolaska uporno vraćali i činili šta god je bilo u njihovoj moći. Među ovima i Susan Sontag.

Ona je od onih koji nisu samo dolazili. Ona je bivala u Sarajevu – ne jednom i ne samo na dva tri dana. (Uz svo uvažavanje svakoga ko je, s dobrim namjerama, makar i na dva sata navratio u ovaj grad tih godina). Susan Sontag je znala u ratnom Sarajevu biti mjesecima. Kao kada je režirala Godoa. I ne samo tom prilikom. Zašto je ona to radila? Oni koju su išta relevantnije znali o njoj prije nego se u ratu pojavila ovdje, znali su da njeni razlozi, njeno “moranje” da ovdje dođe, ne mogu imati nikakve veze sa ličnom promocijom.

A bilo je i takvih posjetilaca za koje se moglo sumnjati da se upravo o tome radi. U vrijeme kada je došla u Sarajevo, Susan Sontag je već bila – Susan Sontag. Ko nije ovo tada znao, i ko ni sada to ne zna – za takve je izgleda kasno da ikada te, a i neke druge stvari, sebi razbistre. Na žalost, izgleda da u takve spadaju i oni koji odlučuju o važnim stvarima kada je u pitanju Sarajevo Njih uvijek treba iznova vući za rukav i nešto objašnjavati. Dokazivati. Moliti (!?). Jer: Suzan Sontag, koja je umrla, ima, evo, četiri godine, do dana današnjeg nije u ovome gradu dobila svoju ulicu. Jedino “moranje” o kome se kod nje radilo, kada je u ratu stigla u Sarajevo i praktično postala njegov stanovnik bilo je – moralno.

Sarajevo je MORALO jednu svoju ulicu posvetiti Susan Sontag. Ali to se, za sve ove protekle godine, još nije dogodilo. Je li tako bilo zato jer je jedino što nas je na taj čin obavezivalo bio – moral? Čujemo da je Komisija Skupštine Kantona 17. marta podržala inicijativu da se Pozorišni trg preimenuje u Trg Susan Sontag. Nikada nije kasno da postanemo malo bolji. Makar zeru Božiju. A znamo da možemo biti bolji nego kakvi smo sada. Sjetimo se rata.

piše: Hrvoje Batinić

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

sarajevo.co.ba

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *