Nermin Čengić: Čekanje na evakuaciju

Otaljavanje života jedina je izvjesnost na trajno ofašišćenim prostorima, koji su nekad, reći će nostalgičari, poznavali i gajili instituciju duše. Uz neumitno čekanje u redu za probijanje obruča i evakuaciju na slobodnu teritoriju.

Ona ružna sarajevska bljuzga (foto: Mina Coric)

Svaka nova godina počinje glavoboljom. Nekom zbog nus-pojava loše rakije, a nekom jer je januarskih trideset i jedan dana najduže u životu savremenika otkad ga jest. Skloni kapljici se tada najčešće obraćaju narodnoj medicini sipajući rasol, srčući kisele čorbe, pojačavajući unos vitamina istovremeno smanjujući blještavilo dnevnog svjetla. Pa dok ih ne prođe. Skloni sjebu se okreću bogu i jedvačekanju februara, koji tradicionalno ima manje dana od svih ostalih platnih perioda, tješeći se kako će izgubljeno povratiti baš u tom ‘kraćem’ periodu, nakon čega će ponovo nastati blagostanje. I nastavljaju čekati ta svoja blagostanja od februara do februara. A njih još nije.

Eto, tako je počela i ova godina na izmaku. Januar se traljavio cijelim svojim postojanjem, nastojeći da izgura nekako do februara, koji je, pokazaće se, spremio nesvakidašnju verziju sebe, gurajući ljude na ulicu da traže prava koja su im zagarantovana, a kojih nema, niti će ih, sasvim je izvjesno, biti u skoro vrijeme. Ako ikad. Svjedočilo se i/li učestvovalo u nakani promjene, koja je, i to se mora priznati, žestoko zatekla buđavu vlast. Ali i jednako buđavu opoziciju. Otkrili smo da su neki skloni bijegu, drugi intenziviranju čuđenja, dok su treći, nimalo neočekivano, cijelu stvar željeli preobratiti u dobitak, stajući kako vole reći ‘uz narod’. Svi redom, a posebno potonji, baš kao da nisu i sami učestvovali u gaženju ljudskog dostojanstva, koje je, po svoj prilici posljednji put, pokušalo eksplodirati početkom 2014. godine u više od jednom gradu Bosne i Hercegovine.

Po smirivanju neusklađenosti smisla i besmisla, kada su i posljednje nade u promjenu utihnule, kad je definitivno ubijen i posljednji atom volje i nastojanja da se mijenja šizofrenija putem ozdravljenja, s nebesa se sručio pljusak nebeskih suza, koji je, sasvim simbolično, odlučio oplakati glupost ovdašnjeg življa, što je promjeni zauvijek rekao NE!, nastavljajući vjerovati u pravednost svog izbora da po svaku cijenu ostane vjeran svojim fašistima. Mnogi će ustvrditi kako se u danima koji usljediše nakon poplave pokazala ljudskost na trokutastom prostoru, pa i šire. Možda nekog zadovoljava da naprasno postane normalan, makar i na dva dana, dvije sedmice, u rijetkim slučajevima i dva mjeseca, ali to svakako nije pravilo nego incident, koji je dao primjer šta se može, e kad bi se htjelo. A neće se. Jer ovdašnji su predano učeni i naučeni da se boje zajedništva.

Preko ljeta godine na izmaku, kojeg iz ugla vremenske prognoze kao da nije ni bilo, uspjelo se svu narečenu ljudskost vratiti na početne pozicije i spremiti se za povratak u već viđenu budućnost kojoj se ne smješi bolji status nego ga dobija prošlost – uzalud protraćeno vrijeme sa garnirungom kontinuiranog unazađivanja. Tako se i ušlo u jesen izborne godine na izmaku, u kojoj se pretendenti na prijesto nisu previše trudili da obezbjede svoje ukalupljene fotelje, naviknuti da šta god uradili, njihovo ih mjesto čeka. I još jednom su bili upravu, pokazalo se na zbog religijskog slavlja pomjerenim izborima. Fašisti su učvrstili svoje pozicije, nove snage starih kadrova su još uvijek zbunjene od prilike koja im je ničim izazvanima pružena, a odavno upropašteni san o čovječnosti, poražen je dosad neviđenim trijumfom nezajažljive gluposti nad veselim predstavnicima kluba za sjedenje na dvije i više stolica.

Vlasti, a kamoli kakvog posla na mijenjanju fizičkih i metafizičkih jada i bijede, još nema, niti će ih barem do proljeća biti, kada se pretvoraju u tradicionalni ‘reality’ za medije i pučanstvo. Eto, na kraju godine, kako je i običaj u svakom ‘reality’-ju, gledamo najave i trejlere onog što će biti servirano dogodine. Primjerice, bizarno slanje parstotina ljudi u šetnju do granice odakle ih se vratilo autobusima, hiljadito posljednje upozorenje vlastima ‘da se ne zajebavaju’, imbecilni političar kojeg se uhvatilo u beskrupuloznom otimanju, koji, svjestan da neće trpiti nikakve sankcije, slavodobitno javlja kako ‘nije sporno da vrati’ ukradeno za koje, i to je rekao, nije ni znao da mu liježe na račun, te kod političara posebno izraženo standardno nepoznavanje osnovnih karakteristika teme o kojoj bi da se ispadne pametnije nego je kapaciteta. Sve to više nikog ne zabrinjava. Ustvari, nikoga ovdje više ništa ne brine. Čini se da nema niti potrebe jer svi se tu ponašaju kao da je sve uredu, a ‘besposličari’ kojima se omakne da upozore na glupost postaju najvećim krivcima za sva zla istrpljena otkad je ‘svjetlo’ ponovo ‘upaljeno’.

Zločinci slobodno hodaju ulicama, njihovi pomagači što gotovo preko noći postadoše pravednici sad drže tribine o boljoj budućnosti, a odgovornost bilo kakve vrste je bajka u koju se više i ne želi vjerovati. Priče o promjenama su tek opijum za budale, a posla nema, niti ga, budimo iskreni, bilo ko želi. Otaljavanje života jedina je izvjesnost na trajno ofašišćenim prostorima, koji su nekad, reći će nostalgičari, poznavali i gajili instituciju duše. Uz neumitno čekanje u redu za probijanje obruča i evakuaciju na slobodnu teritoriju.

Smrt fašizmu!

piše: Nermin Čengić

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *