Ćevapi na ražnju

Danas je sunčan dan i raspuhuju se roštilji diljem nedržave. Ko može ne gasi ga ni po kiši. Ko ne može ganja praznik da se makar ulojenom mesu obraduje. I to je više radi mahale nego radi sebe jer zna da će ga kasnije poderati žgaravica, a komšiju malo zavist, malo podsmjeh.

piše: Nermin Čengić

Nabijeni ćevap
Nabijeni ćevap
Ovih dana se pojavila anketa u kojoj se obavještava kako to Bosance, i Hercegovce (u inat) posmatraju komšije (Hrvatska i Srbija) i po čemu su im prepoznatljivi, tj. po čemu ih se rado sjećaju. Opet, po ko zna koji put, desilo se da su u pitanju – ćevapi. I neka. Meni je to sjajno. Jer eto u kakvim smo govnima da je sasvim dobrodošla činjenica da nas se ne prepoznaje po gluposti već po mirisu roštiljskog mesa, užeglog luka i slanog kajmaka. Da, jesmo u govnima. Ali nismo u govnima zato što nas je neko stavio u ta govna. U govnima smo jer JESMO GOVNA. Ništa više i ništa manje. Ako nikad bili nismo, a bilo smo, sada definitivno jesmo. Kakva smo govna dokazuje i to da nam je drago ako smo još uvijek u čvrstom stanju, a ne proliv koji ni sam sebe ne može držat’, kamoli da drži konce. A ispustili smo konce iz ruku. I ne samo konce, već i obraz, čuvenje, hrabrost, otvorenost, dostojanstvo. Prepoznatljivost smo prepustili ćevapima. Još samo ćevapi nas drže jer su, uglavnom dobri, uglavnom mame, uglavnom se i dalje zadovoljavamo sa “pojedi, popij i ništa više mi ne treba”. Dok se koprcamo u smrtnoj opasnosti i haosu niti šta vidimo dalje od roštiljskog dima, niti nam je stalo da ga razmašemo.

Nije nam stalo ni do čega osim do dnevne analgetske doze, koju kad potrošimo trčimo kod prijatelja da ga izmuzemo. U nevolji se pokušamo drmnuti o krevet i zaspati dok se lohotna energija ne vrati u izgužvana tijela pa da još jedan dan provedemo: neko u kuknjavi, neko u prevari, neko u težnji da se ubaci u krug gdje je glavnica novca. A premalo je onih koji bi da se izvuku iz svih tih zavisti i prodišu svojim plućima. Uglupljen je puk, ustrašena svjetina. Na dogmi se bude, uz dogmu okice sklapaju. Nikom nije stalo da bilo šta pravi na duge staze. Trčkara se od nekakvog projekta do još nekakvijeg projekta, od puke slučajnosti do apsolutne slučajnosti. Na kraju, umorni i sleđeni, bez snage da same sebe sastave, a kamoli da se organizuje nešto veće od ispraznog derneka, na kojem po milioniti put pjevaju “sve naše pjesme” i sa žaljenjem konstatuju da su pobijeđeni.

Pobjeđeni smo na svakom frontu. Ko već nije zijanio od puščanog ili pištoljskog metka, danas tumara po ruševinama pameti, gaji iluzije o prekidaču ljepše stvarnosti i usrdno se nada promjeni. Nada je još uvijek na kliničkim aparatima. Pobijeđeni smo smisleno jer je natuknut princip profita nad principom bića. Ne postojimo, samo se kupujemo i bjesomučno prodajemo, presretni što se našao neko ko bi nas kupio. Pobijeđeni smo, a Poker Asova nismo vidjeli otkad nam je državna politika postala – nema države. Otkad su glavni i odgovorni ti okuženi entiteti u kojima vlada isključivi lopovluk, koje pokreće notorni fašizam na kojem su i nastali. Oba. Zato i nema države, zar ne? Kako su nastali, pitanje je oko kojeg niko ne želi da razmahne krpom, ukloni prašinu i ugleda jedinu istinu. A moglo bi se. Da ima ko. Onda bi se moglo suočiti i prihvatiti. Svi. I mi, ali i oni koji nas i danas primarno prepoznaju po ćevapima, a ne po kultnoj muzici; oni koji nas i danas poznaju po mirisu sitno sjeckanog toplog luka, a ne po osvjedočeno vrhunskoj, nagrađivanoj kulturi i umjetnosti; oni koji nam i danas podmeću zdjelu da ih filujemo nenadjebivim vlašičkim kajmakom, istovremeno ne znajući da na korak od Banja Luke baš mi, a ne Francuzi, pravimo i najbolji trapist koji je dunjaluk ikad kušao. Jak je miris ćevapa i daleko baca, inače nas ni po ćevapima ne bi prepoznavali. Jer ništa više i ne nudimo, svedeni na turobne entitete, izbušene gradove i uduplane opštine. Kako drugo da nas prepoznaju kad više ni sami sebe ne prepoznajemo. Obični smo lajavi trokutani koji sanjaju kukavičku bježaniju, što će iskoristiti prvu ozbiljnu priliku da prducnu “na zapad” i u sjećanje spakuju svoje prošle živote. Ne bez sjete i ne bez nostalgije, ali bogatiji za ogromno iskustvo napuštanja svega što (makar još u mrvicama, još generaciju ili dvije) cijeli ovaj apsurd koji živimo čini neuvjerljivim.

Danas uglavnom živimo samo da se sjećamo. Nemamo baš nekog izbora jer se mozak prirodno opredjeljuje za sklad umjesto besprizora što je, pored ćevapa, naša ako ne vjekovna a ono barem dvadesetogodišnja prepoznatljivost. Sami jesmo tome krivi jer nemamo glasa. Nemamo definicije po kojoj bi se ravnali. Ne posjedujemo ni minimum uslova da izrugujemo one koji su odbili da se sjećaju i da žive nešto drugo od onog što bi se tu moglo živjeti, za što postoje mogućnosti ali ne i namjera. Ni namjera ni aktivnost. Iako je uvriježeno mišljenje da je onima koji su odbili da se sjećaju dobro ili bolje, to svakako ne može biti istina, jer bez sjećanja te nema, a ideš li tom linijom svakih ćeš dvadeset godina biti novorođenče. Život na restart po potrebi i nije neki život kojim bi se smjelo pohvaliti svjesno biće. Da, nemamo osnova da se izrugujemo oportunistima, ali i dalje se kunemo u nemoguće i (doduše sve manje) ibretimo kako nije normalno da je bolje ako daješ potvrdu sadašnjosti u kojoj ne priznaješ sebe nauštrb sjećanja u kojem su te priznavali kao ravnom sebi čak i najgori. Čak i oni koji su te stoga i namjerili uništiti, koji su nikad bliže svom cilju jer se ne javljamo. Nema nas. Šutimo i uporno računamo korist svog oglašavanja u svim društvenim sferama, u svim “agregatnim” stanjima gdje jesmo bili Pojam. Pojam svima.

“Nikad više milo moje”. Čini se, previše je tuge “uzrokovalo” da nas se danas prepoznaje po ćevapima umjesto po prkosu, po neupitnom Stavu o postojanju. Previše smrti nas je pretvorilo u poslušnike i birače strana kojih u principu nema jer su sve strane jedno-te-isto, ali se iscrtavaju zbog umjetničkog dojma, iz razloga koji, ako nisu poznati vama, sigurno su “poznati Redakciji”. Postali smo jednobrazni. Obični, mali, pokvareni, latalni fašisti, koji ne biraju načina da afirmišu sebe makar i nemaju na račun čega ali su uporni da znaju bolje od onoga koji zaista zna bolje. Nekrofilija prevladava ovim prostorom. Imamo dovoljno žrtvenih opaski i kukuleka za cijeli jedan novi pačenićki riječnik kuknjave od koje se ne da zapodjenuti ozbiljniji razgovor o smislu. Na svojoj žrtvi zarađuju obični lešinari. Hranjeni trulim mrvicama bljuju svoju sujetu gdje god stignu. I neka. Šuti. Samo nek’ ne puca. Ma nek’ puca.

Danas je sunčan dan i raspuhuju se roštilji diljem nedržave. Ko može ne gasi ga ni po kiši. Ko ne može ganja praznik da se makar ulojenom mesu obraduje. I to je više radi mahale nego radi sebe jer zna da će ga kasnije poderati žgaravica, a komšiju malo zavist, malo podsmjeh. Uvijek postoji opasnost da komšija zna šta su ćevapi, a šta trvorna lojina. Ali se radi zrna komšijine zavisti zadovoljava jeftinim i nekvalitetnim. Radi čega? Radi mahale kojoj bespredmetno prkosi godinama, sebi praveći najveću štetu.

Pod uslovom da uopšte znaš šta želiš (ne postavljam tu tezu bez razloga) bilo bi lijepo dobiti odgovor na pitanje, koliko je u tvojoj moći rasuđivanja, evo samo ovo: Šta te čini budalom koju će “na prvu” prepoznavati po roštiljskom mesu, i gdje se izgubio zdravi inat kojim si pokazivao da možeš bolje od drugih čak i kad ti se ne da? Odgovor mi nećeš dati jer te još uvijek stid. Ali, nećeš ni odustati od svog besmisla jer si uvjeren da snage imaš za još samo odahnuti. Treba putovati.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *