Čovjek nije ptica

Pisanje je za Džamonju ono što jedino može držati na okupu svijet sastavljen od krhotina, taj nesuvisli mračni kaos

Dario Daco Džamonja
Dario Daco Džamonja
piše: Darija Žilić

U romanu Likvidacija nobelovac Imre Kertész piše da spisateljska nadarenost nije ništa drugo nego nepomičan pogled, pripadanje nečemu stranome, polovica koraka, udaljenost od pola koraka. Upravo toga sam se sjetila čitajući zbirku izabranih priča Ptica na žici sarajevskog pisca Darija Džamonje (1955.-2001.). Džamonja je autor nekoliko zbirki priča: Priče iz moje ulice (1970.), Zdravstvena knjižica (1985.), Priručnik (1991.), Prljavi veš (1991.) i Pisma iz ludnice (2001.). Riječ je o autoru o kojem smo više slušali, nego što smo ga čitali (mislim pritom na hrvatsko čitateljstvo). Miljenko Jergović pozivao se na njegove priče i sasvim sigurno se može ustvrditi kako su one utjecale na nastajanje njegove knjige Mama Leone.

Dario Džamonja stasao je kao pisac u sarajevskim novinskim redakcijama, kafanama, na kućnim zabavama, bilježi autor predgovora Ahmed Burić. Na prostoru od dvije ili tri kartice on je znao prepoznatljivo, minimalistički ispripovijedati kakav izmišljen ili istinit događaj. Nije nimalo netočna Burićeva usporedba Džamonje s američkim piscima koji su također dio svoje literarne karijere proveli pišući po novinama o svakodnevnici – o cesti, piću, cigaretama, propalim ljubavima… No važno je istaknuti kako je kod ovog pisca riječ prije svega o samoizlaganju, majstorskom izlaganju sebe, svoje muke.

Život – od rođenja do smrti

Nakon ovih nekoliko osnovnih uputa, vratimo se samom početku teksta. Tom nepomičnom pogledu pisca o kojem piše Kertész. U priči …i ostala mnogobrojna rodbina koju je Džamonja objavio 1972. u časopisu Lica, a napisao još u prvom razredu gimnazije, nalazimo upravo tu svijest o vlastitoj promatračkoj ulozi. Netko stoji uz prozor, gleda, očekuje, cijelo jutro može provesti čekajući tek jednu osobu, sluteći pritom njezinu smrt. Nakon smrti susjede, taj “netko” nastavlja promatrati druge ljude – mljekare, smetlare… On se baš zbog te nepomičnosti razlikuje od drugih, od onih koji idu ukorak sa zbivanjima, sa životom i zna da će ga upravo takvi označiti kao ludog. Ali povratka nema, on je pisac, osuđen registrirati i najzahtjevnije događaje. A da bi, kako ističe u priči Svilena ešarpa, pregurao noć koja se ugnijezdila u njemu, junak sjeda i tka neku novu ešarpu od riječi, ešarpu koja će me zaštititi. Zapravo je riječ o ubačenosti u strani svijet, o izgubljenosti, ali nije više stran samo svijet, nego i čovjek postaje stran samome sebi, zajedno sa svim upisanostima, engramima života. A tetoviranja su zapravo drugo ime za poderotine na duši koje su sve veće i koje više nitko ne može zakrpati, baš kao i poderotine na vindjakni siromašnog dječaka u priči Velika pobjeda.

I upravo život – od rođenja do smrti ili, kako ga naziva Sloterdijk, konačna knjiga, tema je Džamonjinih priča. Ako započnemo pripovijedati o sebi, zasigurno nismo na početku, nego krećemo od prvih sjećanja, zapaža Sloterdijk. Tako se Džamonjin junak nerijetko prisjeća djetinjstva kada je naučio da ljudima ne treba vjerovati jer će biti tužan. No ipak tu je spoznaju zaboravio, pa je često u životu – tužan. Djetinjstvo je povezano i sa sviješću o smrti. No smrt je tada, kao u npr. priči Prijatelji, priča o odlasku bliske osobe u neki drugi grad.

Stranac sam sebi

Pripovjedač je nepouzdani svjedok koji se sjeća mnogih, nebitnih detalja, ali zato neke stvari od životne važnosti izmiču njegovu zapažanju i on ih jednostavno zaboravlja. On ne skriva vlastite slabosti i nemoć. Tako npr. nije uspio izvršiti neke zakletve koje je sebi “zadao” još u djetinjstvu… Ponekad se osjeća strancem pred samim sobom. U priči Stranac, kada se pogleda u ogledalo, ne uspijeva pronaći niti jedan znak po kojem bi mogao reći da je on ja, a ne netko drugi. Stranac ga gleda iz ogledala, nekad bešćutno, a nekad s mržnjom. No stranost, bilježi Jean-Luc Nancy u eseju Uljez, dolazi izvana samo zato što najprije izranja iznutra. On više nije bio u sebi, bilježi kako mu je u duši vladala pometnja, neka tanka, čelična sonda bola bila mi je provučena kroz grkljan. No u priči Ako ti jave da sam pao ipak pronalazi neku različitost, nešto po čemu bi sebe prepoznao među tisućama drugih, neki, kako ga naziva, zloćudni tumor. I upravo mu pisanje pomaže da se održi na žici. Pisanje je za njega, citirajmo ponovno Kertésza, ono što jedino može držati na okupu svijet sastavljen od krhotina, taj nesuvisli mračni kaos.

Džamonjine priče ponekad su bilježenja ispovijesti nekih koji su otišli daleko, preko mora, pa se vraćaju da bi onima koji su ostali pričali o egzotici dalekih krajeva ili pak o vratolomijama burnih života.

U priči Za šankom, junak predosjeća dobru priču, pa onda pritišće dugme na kasetofonu i snima priču stalnog gosta bifea Hvar ili pak sanja da je napisao priču, pa je, kad se probudi, samo zapisuje (priča Patuljak). Ponekad, kao u priči Sikira, jedan lik izmišlja priču kako bi ostvario cilj – dobio nož od nekog stranca kojem samo preostaje da zaključi: čudan narod.

Prepoznati sreću, potrošiti nesreću

Junak nije vezan za selo i prirodu, njegovi su tabani neizgrebani i ne ulijevaju povjerenje. On sebe naziva carem magle, čedom asfalta, šank rokerom. No jednom, kada sasvim slučajno mora ostati izvan grada, počinje s ushitom opisivati mirise koji se miješaju, uživati u hodanju zemljom i u “bratskoj” pripadnosti nečemu. No iluzija brzo nestaje, pa mu se čini da je šećući sam izmislio jedan pastoralni svijet koji se lako urušava i iz kojeg je potrebno što prije pobjeći i ostaviti ruševine iza sebe (Seoska idila).

I u mnogim drugim pričama prati se upravo nestajanje iluzija. Sam se junak pretvara u neku ružnu, ljigavu životinju, dijete koje je protjerano iz svijeta maštarija – pampasa i slobode i koje je završilo u kaljuži polusvijeta čije protagoniste djetinje oponaša. Na kraju spoznaje da se nema za što uhvatiti, pa ostaje posve sam i nemoćno zaključuje nemam više kome ni da se pričinjavam. Nekad njegovi idoli namjerno skidaju sami sebe s pijedestala da bi ga ostavili da se snalazi bez uzora i idealiziranja, kao što to čini zvonar iz priče S poštovanjem. I tad mu, samome, čak i životinje postaju bliskije od ljudi, posebno psi. No ipak junak se trudi – želi prepoznati sreću, uči kako potrošiti nesreću. Premda je izgubio najvažnije figure, ne predaje partiju, već naglašava: …pužem dalje, s preostalim pješacima, po glatkoj ploči… Tako svaki proživljeni dan postaje velika pobjeda. I ponekad igre, kao partije pokera u istoimenoj priči, posebno kada su dobro odigrane, mogu iskazati ne sreću igrača, već nemogućnost da se nesreća potroši u jednoj bezazlenoj igri koja je tako udaljena od života. Kada partije postaju uspješne, kada se u njima pobjeđuje, gubi se volja, smisao za životom, u koji se onda prelijeva nepotrošena nesreća.

Nemogućnost promjene

Džamonja ironizira sudbinu pisca, igra se predrasudama i stereotipima. Nerijetko upravo zato što nikada nemaju novca pisci nisu dobrodošli, pa gorko zaključuje da možda i zato ne mogu zadržati ljubav. Tako u priči Svjetlo i tama, djevojka, nakon što je ugledala neugledni stan svog mladića, odjednom bježi i od krši i od siromaštva. Džamonja često piše o krahu ljubavnih iluzija, pa tako u priči Staklene oči lijepa Emina, kad joj muž prestaje davati plaću, odjednom shvati da je on zlotvor i da joj je uzeo najbolje godine života.

I na kraju, ostaje tek pomirenost da se ništa zapravo i ne može promijeniti i da se ne može naći neko jednostavno rješenje ili poanta. Najbolje o tome govori priča Problem u kojoj nema imena likova, naznaka vremena i mjesta odvijanja događaja, pa niti razloga zašto je priča ispričana. Premda je često poentirao i tražio kauzalitete, fine niti koje povezuju ljude, ovaj je put Džamonja odlučio ostaviti čitatelja “na suhom”, samoga, ubačenog u priču, da se snalazi bez ključa. Baš kao u životu. Kertész je zapisao – čovjek živi poput kukca, ali piše poput bogova… Toga sam se sjetila, nimalo slučajno, čitajući ove priče.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *