Crven tepih, nano

Ja sam za to da Sarajevo Film Festival traje i da ovdje i dalje dolaze poznate ličnosti iz svijeta umjetnosti. Bez njih nećemo znati da smo vrlo emotivan, miroljubiv i nježan svijet, da je Sarajevo grad čiji stanovnici teže harmoničnom životu, da u Sarajevu ima jedna poznata česma opjevana u pjesmi, da lijepe žene prolaze kroz grad i da smo sretni što svaki dan možemo jesti ćevape. Nema gore stvari od površnosti

piše: Gojko Berić

Gojko Berić
Gojko Berić
Prođe i to, nakon što su cijelih devet julskih dana, od kojih su tri ili četiri bila zalivena obilnom kišom, svi filmski putevi vodili u Sarajevo. Na festivalske projekcije ne idem iz više razloga, što je moja privatna stvar, ali ponajviše zato što je jako bitno biti na njima viđen. Činjenica da nisam bio prisutan na tom “kultnom mjestu” oduzima mi pravo da se bavim kriterijumima, estetikom, dometima i eventualnim nesavršenostima ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala. Ako sam nešto ipak “ukrao” za potrebe ove kolumne, to je samo ono što je posredstvom medija bilo dostupno svima. Razmišljam o onom svijetu koji se posljednje festivalske večeri tiskao oko ograde koja ga je odvajala od famoznog crvenog tepiha. Ti ljudi vjerovatno uopće ne idu u kino, ali su vrištali od uzbuđenja kad su se na tepihu pojavili Angelina Jolie i Brad Pitt. U njihovim će životima taj događaj ostati kao jedan od najuzbudljivijih. Ne treba im se čuditi, slavni holivudski par zasjenio je cijeli Festival, što je možda nepravedno prema drugim, isto tako značajnim umjetnicima.

Ovdašnji su mediji učinili sve da daju svoj doprinos zamajavanju gladnog naroda, nudeći mu svake večeri glamour crvenog tepiha na ulazu u Narodno pozorište, metafore za, kako bi rekao književnik Zlatko Topčić, “zanosnu zabludu”. Nekada su svi ozbiljniji listovi u bivšoj Jugoslaviji, uključujući i Oslobođenje, svakodnevno imali kompetentne filmske kritike sa festivala u Puli, Kanu, Veneciji, Moskvi ili Berlinu. Sarajevo danas ima filmski festival koji nije nepoznat u svijetu sedme umjetnosti, ali nema filmske kritičare, pa su svoju nemoć pred tom zadaćom novine kamuflirale skretanjem pažnje na poznatije festivalske goste i njihove redovne pohvale svemu postojećem u Sarajevu. Od njih smo tako doznali da ovdje živi vrlo emotivan, miroljubiv i nježan svijet, da je Sarajevo grad čiji stanovnici teže harmoničnom životu, da lijepe žene prolaze kroz grad, da je bosanska kuhinja izvanredna, da je Sarajevo u vrijeme Festivala puno uzbuđenja i sjaja, da u njemu ima jedna poznata česma, opjevana u pjesmi “Ko se jednom napije vode sa Baščaršije…” Jednom poznatom glumcu se jako svidjelo što je u Sarajevu, za razliku od stroge Evrope, dozvoljeno pušenje na javnim mjestima!? Nema gore stvari od površnosti.

Sarajevo Film Festival je dobra, potrebna i višestruko korisna stvar. To što je Mirsad Purivatra navodno njegov privatni vlasnik, što uživa izdašnu materijalnu podršku političara i privatnih sponzora i što se, tvrdi se, obogatio – nije moja briga. O nečem drugom je ovdje riječ. Sarajevo Film Festival je, naime, totalni antipod jednom drugom kulturnom fenomenu glavnog grada Bosne i Hercegovine. Samo dvadesetak dana prije nego što su se upalili festivalski reflektori, predstavnici sedam najznačajnijih ustanova bosanskohercegovačke kulture – muzeja, biblioteka, Umjetničke galerije i Kinoteke uputili su dramatičan apel javnosti, organima vlasti i međunarodnoj zajednici da se riješi njihov status i adekvatno finansiranje. One se već godinama nalaze u očajnom materijalnom položaju, prepuštene propadanju i njih samih i kulturnog blaga koje čuvaju. Do njih ne vode crveni tepisi, u njih ne zalaze premijeri i ministri, one nisu interesantne fotoreporterima i TV ekipama.

Sarajevo trenutno možda nema boljeg zaštitnog znaka od svog filmskog festivala, ali je Zemaljski muzej, recimo, sto puta važniji od ove filmske smotre. U njemu su pohranjeni materijalni dokazi historijskog, kulturnog i državotvornog trajanja i identiteta ove zemlje. Ko je kriv što se ova i još nekoliko kulturnih ustanova od značaja za cijelu državu nalaze u tako jadnom stanju? Nije valjda da u njima sjede sve sami nesposobni ljudi, inertne budžetlije, lezilebovići navikli na sigurnu egzistenciju? Prije će biti da, u eri estradizacije politike i političara, vlast nema dovoljno senzibiliteta za ustanove ove vrste. Purivatra je očito majstor marketinških vještina u dobijanju sredstava i iz budžeta i od sponzora. Nasuprot tome, budžetske ustanove kulture finansijski i organizaciono se uništavaju.

Paradoks je u tome što je Sarajevo Film Festival u oštrom kontrastu sa ambijentom u kojem Sarajlije žive. Kad je festivalskog sjaja nestalo i kad je nakon devet dana filmske euforije osvanuo deseti, običan dan, Sarajevo se ponovo ukazalo onakvim kakvo ono zapravo jeste. To je Sarajevo u kojem su slike višegodišnjeg raspadanja urbanog identiteta vidljive na svakom koraku, Sarajevo koje živi u truleži primitivizma, Sarajevo čija kultna ulica Ferhadija liči na pijacu u Novom Pazaru… Sarajevo je grad pucnjave i uništenih zelenih površina. Vozeći po rasklimanim šinama u Titovoj ulici, tramvaji proizvode buku kao da prolaze tenkovi. U Sarajevu se svaki dan 5.000 ljudi prehranjuje na kazanima narodnih kuhinja, a njegovom polumilionskom stanovništvu, tvrdi televizija, pridružilo se oko deset hiljada pasa lutalica, koji u potrazi za hranom napadaju i ljude.

Festivalski gosti možda ništa od toga nisu primijetili. A ako i jesu, loše doživljaje su prećutali. Nije pristojno reći domaćinu koji vas je pozvao u goste da je večera bila odlična, ali da mu je kuća užasno zapuštena. I zato sam ja za to da Sarajevo Film Festival traje i da ovdje i dalje dolaze poznate ličnosti iz svijeta umjetnosti. Bez njih nećemo znati da smo vrlo emotivan, miroljubiv i nježan svijet, da je Sarajevo grad čiji stanovnici teže harmoničnom životu, da u Sarajevu ima jedna poznata česma opjevana u pjesmi, da lijepe žene prolaze kroz grad i da smo sretni što svaki dan možemo jesti ćevape. Nema gore stvari od površnosti.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Jedan odgovor na “Crven tepih, nano”

  1. nekima bi izgleda odgovoralo sve sto valja u ovome gradu da se srusi…prilicno glup text…neobicno od Gojka…

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *