Čuvanje tradicije ili mudre poruke Bajramović Ismeta

Ismet Bajramović
Ismet Bajramović
Da li je bolje šutiti i pustiti ljude da se nadaju boljem ili je bolje biti Bajramović Ismet i jednom rečenicom roblju raspršiti sve nade

piše: Nermin Čengić

Činjenica da se za Prvi maj u Bosni i Hercegovini ne dešava ništa što bi nagovijestilo da u ovoj zemlji postoje radnici, a kamoli da imaju bilo kakvih problema, da su obespravljeni do mjere potpunog neukusa i da im se na oči krade i otima, sasvim dovoljno govori o stanju društva i organizacija koje bi se trebale brinuti za njegovu dobrobit.

Prvi maj je inače ekskluzivni dan kad se još od čikaškog krvoprolića iz 1886. godine, u cijelom svijetu održavaju protesti kojima se ukazuje na, uvijek, teška prava radnika. Tada potlačeni izlazi na ulice, farbaju transparente, prave buku održavajući nadu u mogućnost poboljšanja uslova života i rada oduvijek najugroženijoj kategoriji stanovništva – radnicima. I tako će sindikat u svakoj normalnoj zemlji prvi stati na branik radnicima garantovanih prava i poboljšanja društva jer, kako mu definicija nalaže, svrha postojanja mu je borba za bolje i pravednije. Svugdje osim u Bosni i Hercegovini.

U Bosni i Hercegovini, kako je to usađeno u svaku poru društva, imamo potpune kretene koji dodatno svojim potpuno kretenskim izjavama i postupcima vrijeđaju inteligenciju i pljuju u lice onima za čija se prava navodno bore, obezvrjeđujući i institucije koje predstavljaju i funkcije koje obavljaju i za koje primaju naknade. Njihovo bezobrazno ponašanje opet za žrtve ima “obični” ljude koji već dugo i nemaju pretjerana ako ikakva očekivanja.

Ovogodišnja prvomajska izjava Ismeta Bajramovića, predsjednika Savez samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine kako “Bosna i Hercegovina ne gaji tradiciju organizovanja prvomajskih protesta”, sasvim se uklopila u sve što se ima reći o tom danu. Ovdje je tradicija nešto drugačija, pa se nepostojanje u svijetus veprisutne tradicije zamijenilo tradicionalnim pokoljem hiljada jagnjećih grla i okretanjem hiljade roštiljskih specijaliteta.

Sindikalce smo u medijskim izvještajima mogli vidjeti kako iz jednokratnih plastičnih čašica, pod kišobranima (ah, ta bezobrazna kiša), naginju orahovaču kako bi zagrijali prohladnu nedjelju te zbog mirnijeg sna poklopili neprocjenjivi prvomajski grah. Na licu im blještala opijenost kako ono što se dešava svugdje u svijetu jeste samo nepotrebna teataralnost, a da su oni, pravednici, jedini u pravu jer im ne pada na pamet trošiti mogućnost poziva radnika na evenutalni bunt. Jasno su pod kišobranima, noseći crveni karanfil u zapećku, preporučili netalasanje i nepromjenjivost urasle obespravljenosti jer, nemoguće je još jednom neizmantrati izjavu mudrog Bajramovića: Bosna i Hercegovina nema tradiciju prvomajskih protesta. A gdje nema tradicije ne treba je ni praviti, proguta Bajramović sa zalogajem graha, dok mu je lice kupao samozadovoljni osmijeh zahvalnog želuca. Iako je Prvi maj, valjda, jedini dan kad je svaki radnički protest preporučen, u ovoj potpuno raskrčenoj zemlji, zahvaljujući i Bajramović Ismetu i ekipi koji očito ne shvataju ni trenutak, ni smisao svoje funkcije na čelu Saveza samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine, Prvi maj predstavlja tek kazan graha i dozu tečne anestezije.

Prizivanjem sjećanja, Bajramović je u Sindikatu oduvijek. Uvijek tu negdje, blizu, nadomak, kao pomoćnik popularnom Sulejmanu Hrletu, a onda i nenadmašno zbunjenom Edhemu Biberu. Svojom se bizarnom izjavom o “nepostojanju tradicije” Bajramović se sasvim dobro uklopio u slagalicu organizacije koja “brine o pravima radnika”. Pored njega, stidljivog lako su prolazile brojne privatizacije, a nestvarna je lakoća kojom su gigatski sistemi u Bosni i Hercegovini, poput zeničke Željezare, mostarskog Aluminija, jajačke Elektrobosne, Polietilenke, Agrokomerca, spisku nema kraja, skoro bez otpora dobili sasvim sumnjive vlasnike ili su u statusu u kojem ni ne znaju šta su i čiji su.

Pa eto radnici, sad kad znate tj. kad vam je lično predsjednik SSSBiH, saopštio šta je tradicija a šta ne, čini se da biste trebali biti sasvim zadovoljni samim postojanjem Sindikata bez potrebe da isti bilo šta radi kao što i ne radi. I neće, barem dok Bajramović ne skonta kako i samog sebe da privatizuje “za marku”, a on je za tu rabotu pravi čovjek na pravom mjestu. Jer dok predsjednik šuti sve sama gigantska čuda se dešavaju, a kad i progovori… pa evo još jednom: “U BiH ne postoji tradicija organizovanja prvomajskih protesta.”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *