Dabstep

Prijatelji gledaju u pod i slušaju “muziku”. Kao da se nalaze u samom centru svemira. Život se odvija oko njihove ose. Tamo se vode se ratovi, vodi se ljubav, ali ne pored klupe

Oko crvene, istrošene klupe se okupila budućnost nacije
Oko crvene, istrošene klupe se okupila budućnost nacije
Alipašino Polje. To je Sarajevo. Mjesto kojem je bog rekao laku noć. Hladne i sive nebodere Alipašina Polja presijecaju tamni prolazi, stvarajući zamršeni labirint. Smog je prekrio sunce i nebo. Sutra ne postoji. Zrak miriše na prošlost, miriše na garež, plin i… majčinu ljubav. Zgrade su ovdje bezosjećajne, vješto kriju činjenicu da su žive, da se u njima odvija hiljadu života, da se u njima plače, smije, vrišti. Između nebodera se nalaze parkovi. U jednom od parkova se nalazi košarkaški teren, sa jednom tužnom klupicom ispod “golog” koša sa kojeg je neki dječak, nečiji sin u buntovničkom zanosu, strgao mrežicu na veliko oduševljenje saučesnika.

Oko crvene, istrošene klupe se okupila budućnost nacije. Trojica srednjoškolaca sa kariranim burberry kačketima na glavi. Heroji koji će spasiti naše sutra. Ono što ovu grupicu budućih heroji izdavaja od ostalih grupica budućih heroja je činjenica da su oni svijesni toga da su posebni. Oni znaju SVE. U ruci jednog od dječaka je joint. Pogledi njegovih drugara i saputnika su uprti prema tom jointu kao da se sva mudrost svih svijetova nalazi u njemu. Njihov je zadatak da tu istinu udahnu, eventualno obrade i izdahom izbace nepotrebeno smeće.

Mladić liže stranu jointa, nervozno pljuje na zemlju i otkriva spoznaju: “Jebo majku, ovaj joint je naš život.”. Njegove riječi se ne čuju od glasne dabstep muzike koja se agresivno probija iz zvučnika smartphona položenog na klupi. Mladić ne primjećuje da ga niko nije čuo i nastavlja, zagledajući se u joint: “Kontate? Bog je stvorio sve ovo oko nas.”. Rukom pokazuje na sivo-plave nebodere i prolaze, pa se vraća na joint: “Bog je sve stvorio, sve. I mene i tebe i tebe.”, govori pokazujući, rukom kojom drži joint, na svoje prijatelje, “…i ove zgrade i ovaj parkić i ovu klupu i zemlju na kojoj je klupa i ovu rizlu i vatru kojom smo upalili joint i sve. Jebi ga sve, kontate?”. Buuum, buum, bum, dabstep s klupe ne popušta.

Prijatelji gledaju u pod i slušaju “muziku”. Kao da se nalaze u samom centru svemira. Život se odvija oko njihove ose. Tamo se vode se ratovi, vodi se ljubav, ali ne pored klupe. Pored klupe sve staje. Oni uživaju u trenutku. Mladić sa jointom u ruci podiže pogled prema prijateljima i nastavlja: “I šta mi radimo sa onim što je bog stvorio?”. Konačno je primjetio da ga ne slušaju. Naizgled mu to ne smeta, marihuna u njegovom organizmu smiruje živce.

“Mi uništavamo ono što je bog stvorio, to je naš pos'o. K'o što ovaj joint vatra uništava tako mi uništavamo sve oko nas. Mi smo požar koji jede sve.”, izgovara rečenicu, a lice mu mijenja grimasu. Osmijeh se topi, usne se krive, kapci se skupljaju, obrve podižu. U tih nekoliko sekundi koliko je mladiću trebalo da izgovori posljednju rečenicu, on je ostario. Od sada će, za kaznu, morati kao ožiljak nositi taj izraz lica, taj gorki izraz gađenja. Povlači još jedan dim, opušteno pljuje trunje, podiže pogled kao dobri kauboj iz starog westerna i glasno izgovara: “E, u pičku materinu. Kurcu pričaš, a muda te slušaju.”. Prijatelji se trgaju iz opojnog transa marihuane i šamanskog dabstepa. Horski objavljuju čuđenje: “Haaa???”. Dabstep se nezaustavljivo nastavlja.

piše: Benjamin Hasić

protest.ba

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *