Daljine dolaze sa mnom

Oduvijek sam tumarao među gradovima , odlazio i dolazio. Oduvijek sam tumarao od grada do grada. A mora su uvijek bila mora.

Čitam priču
Čitam priču
Oduvijek sam tumarao od grada do grada. A mora su uvijek bila mora.

Šepavi gusar što neprekidno mijenja lik. Kuka sa krvavom kandžom, mračni odnosi i divlje uništavanje. Jednooki, kapitalistički dušmanin, opake duše, što jede ljude.

Uličice ovog grada gutaju mi korake.

Jesu li mi to ćelije otkrile vijesnika smrti …listovi me, pobijelivši, napuštaju…

– O! Ljubavi, smiluj mi se… rane na mojim koljenima su od klečanja pred tobom…

Šutnja ti pristaje…

Sklopi oči, osluškuj Konstantinopolj… Jesu li nam to uspomene jecaji? I ti, djevojka velegrada, sa iščupanim srcem u rukama, dok ti krv iz laktova kaplje po ogledalu laži…

Znaj, posljednji otrov škorpije, bodež što ga zabode u svoja leđa, najopipljivija je pobjeda koju uspije sakriti od ovog lažnog života.

O, bodeži, odsad vas volim kao sebe samoga. I zvuke koje pravite na mojim leđima.

Najnemilosrdniji su oni najbliži.

Dok je Sultanat Proljeća ispisivao svoj ferman vješajući objave od novih cvjetova na brda, zemlju i nebo, mrtvi su u svojim njedrima pokušavali stvoriti novi život. Batrganje trulih listova, preostalih od prošle zime, između zelenila, dopunjavalo je smeđim sjenkama ovu blistavu sliku.

Oduvijek sam tumarao među gradovima , odlazio i dolazio.

Istrošila su me uškopljena prijateljstva. Život je bio kratak, prijateljstva duga.

“Život mi je nudio replike samoobmane”. Odjeveno u izdaju, dolazilo je veče.

A meni su uvijek govorili o velikim ljubavima što u srcima čak ni pozdrav ne mogu da ponesu, što su, vjerujući da su mala zadovoljstva ljubav, propustile velike trenutke…

Ono što je naše brzo ispustimo iz vida.

– Ne ispuštaj me iz vida, draga prijateljice.

Licemjerje je kameleon. R'ječi je moguće i ofarbati bojama i promijeniti. R'ječima ne možeš promijeniti stvarnost. Napiši sebi jednu stvarnu poemu. Bez rime. Nikako ni sa čim ne upoređuj svoje beznađe. Ne sakrivaj suze ovaj put… Ne živi kao bjegunac što se skriva iza stihova. Budi poezija, život neka ti se sam ispiše. Ne želim te se sjećati kao bogalja što šepa za gutljajem sreće.

Mora su uvijek bila mora.

Ko može spoznati ljubav jednog mora..?

– Daljine u meni neprestano zovu…

To ti nisam mogao ispričati…

Kad jednog dana moji stihovi bljesnu i kad me mogneš jasno vidjeti, nipošto ne ruši svoje iluzije i zapitaj se: Je li stvarno ovaj ružni čovjek napisao te prelijepe ljubavne priče?

Ponekad uhvatim tu svjetlost, shvatim da je drukčija… Ali, kako je mukotrpno i dugo dosegnuti je i objasniti… Vidjeh te… I ne mogoh dodirnuti… Umor me zarobio, okovi sna na rukama…

– Oči nestaju, pogledi ostaju… rekla si jednom. Oni zauvijek ostadoše u meni.

Ostavila si mi domovinu sagrađenu na snovima…

– I mene bi radovalo ako je moj odlazak bio razlog da se smiriš… Ja sam razorna noćna mora , što se budi u bdijenju vrućice bolesti koja nema imena.

Ne budi toliko pesimistična…

Kad spavaš, pokrij se mojim rimama. Možda se tada oslobodiš tih paklenih nesanica. Samoća može biti podnošljiva kiša, ili napušteni požutjeli list u doba svog opadanja.

– Ako Nada nije ubila sebe, u daljini ćeš naći Svjetlo. Tad će se duh jedne ljubavi, kojoj se kosti davno u prah pretvoriše, napojiti i postati povjetarac…

Iz žednih stepskih večeri pošalji mi stihove hetitskih epova, prijateljice moja. I ne zaboravi, ako se stih isuče iz korica, pusti neka svako uzme svoj ratni plijen sa bojnog polja mrtvih prijateljstava……

Ako su ti grudi nabrekle i već teško zadržavaš poplavu u njima, pusti, nek se pretoče u kišu te neispričane priče tvog samotnog srca i ne zaboravi ;

“Smrt jedne ljubavi počinje njenom objavom”

Daljine su u meni.

Ko može spoznati ljubav jednog mora?

Gdje god da krenem, uvijek taj tango u de-molu.

Možda nisam rekao…daljine su u meni…

Nikako me me ispuštaj iz vida, draga prijateljice, početi iznova teže je čak i od stiha…

Užurbano odlazim, ni ne osvrnuvši se za sobom…

Noć sam prevario sa samoćom…

Gdje god da krenem, uvijek taj tango u de-molu.

– Na svadbi tuge ustadoh na ples patnje…

Nipošto ne tuguj što si me, kao što drveće napušta listove , napustila tiho, ne polomivši me.

Ja ću ovu promjenu smatrati novim godišnjim dobom…..

piše: Erhan Dogan (august 2000. / maj 2000.)

Ovaj sadržaj je objavljen u otvorenoj rubrici “Imam priču“, koja je otvorena nakon poziva svim posjetiocima portala da pošalju svoje autorske sadržaje koji će biti redovno objavljivani na portalu Sarajevo.co.ba.
Ako i vi želite ispričati svoju priču pošaljite nam je. Više saznajte OVDJE.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Objavljeno u Nekategorisano

2 Odgovori na “Daljine dolaze sa mnom”

  1. eeeee, kako divna i sjetna prica… Nagoni na razmisljanje, ali trebaju mi jos dvije kafice, pa mozda i ja da napisem jednu, ali nesvakidasnju pricu

  2. hvala za lijep komentar ….pisac je zaljubljenik u Bosnu, Bosance i sve bosansko….prevodom ove priče sam pokuÅ¡ala uzvratiti tu ljubav….

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *