Dobar glas se daleko čuje, a dobra pjesma ljepotom “truje”, rek'o bi slučajni prolaznik kojem se desi da ničim izazvan zastane i dopusti da mu se otme uzdah u trenutku dok sluša staru dobru sevdalinku obojenu novim, neobičnim bojama.
Slučaj sa slučajnim prolaznikom kojem se desilo da čuje šta je “njoj jadnoj u Saraj'vu samoj” u izvedbi Damira Imamovića nije obavezno vezan za grad, državu, kontinent, možda čak niti za planetu ali ima itekakve veze sa ovim ovdje, gdje jesmo, gdje živimo i što stotinama godina zovemo Bosna, a bogami i Hercegovina.
U vremenu kada vegetiramo i ne pokazujemo neku primjetnu, a kamoli smislenu inicijativu, uvijek se možemo “sakriti” iza ljudi koji nešto ipak rade, a Damir Imamović je jedan od onih koji nešto zaista rade na ovim našim prostorima. I ne samo da rade nego nam i pružaju alibi da smo ipak valjani, smjerni i vrijedni pažnje.
Način na koji svira “to” što svira, a to su tradicionalne pjesme Bosne i Hercegovine, Damir na isti, potpuno iskren i čist način, ljepotom i ljubavlju ispunjen plovi dolinama i gorama ove “rajske zemlje” gdje god da se nađe. Na kojem god kontinentu svirao, kojoj god kulturi predstavljao svoju, pred kojom god publikom “mutio Radobolju”, Damir Imamović svakog ispuni novim emotivnim incidentom koji je nedostajao u životima u kojima se nema vremena ni za sebe, a kamoli za druge, a na kulturu i umjetnost više niko i ne pomišlja.
Nastupao solo ili u triju, klubovi i dvorane u kojima izvodi “standarde” više nikad ne ostanu isti.
Isto će se nesumnjivo desiti i 10. decembra 2009. godine, u Kraljevskom pozorištu “Zetski dom”, na Cetinju (Crna Gora), kada će od 21 sat Damir Imamović, ovaj put solo, povesti prisutne na put beskrajnog sevdaha. Ko izdrži, sanjaće.
piše: Nermin Čengić