Damir, Kaća i Karlo kake vrhunski

Prirodno je da kad boli zavrištiš, kad te vrijeđaju da ne trpiš, kad te prave budalom da barem daš do znanja da znaš šta ti rade. Prirodno je svugdje osim u ovom vremenu i na ovom prostoru

piše: Nermin Čengić

Šutnja je zlato!
Šutnja je zlato!
Gdje smo? Ne znam, Šta smo? Ne znam. Gdje ćemo biti? E, to tek ne znam. Mogu pretpostaviti, ne i sa sigurnošću reći gdje ću biti sutra, za sedam dana, u vrh glave mjesec. A dalje nit’ se zna, niti iko može biti siguran. Prepuni smo bili agendi, rasporeda časova, planova, svega i svačega, a onda je došla glavna vadiona za sve loše (pop. recesija) koja se lančano odrazila na sve: novac, pamet, ljude. Postala je isprika za svakom i svi planovi padoše u vodu.

Malo je gnusno živjeti u zemlji u kojoj kritike idu u prazno, nemaju od šta da se odbiju, nestaju u mračnoj praznini ničega. Nemaš se ovdje kome žaliti osim malom krugu ljudi koji tu priču već svakako znaju, pa čemu je ponavljati. Da crkavaš od gladi neće te niko primjetiti. Ako te i primjete pored, recimo, kontejnera posmatraće te s gađenjem. Nema šanse da ti priđu i pomognu. S druge strane će pričati društvu kako redovno siju siću po dlanovima Udružene organizacije prosjaka po Ferhadiji i kako su istaknuti članovi društva koji dijele i šakom i kapom ali ne bi o tome da pričaju.

Gnusno je živjeti u zemlji u kojoj svakodnevno imaš vijest o HITNO POTREBNOJ POMOĆI TEŠKO OBOLJELOM, dok država, čiji je smisao postojanja organizovanje i briga za živote svojih državljana, ili neće ili ne može ili nema para da uloži u njihove živote i zdravlje. Onda ulete popularno nazvani “obični ljudi” koji od crkavice koju jedva da imaju uplaćuju i doniraju s nadom da će se oboljeli spasiti i nastaviti živjeti u društvu koje ni svoje mrtve ne poštuje, a živi mu služe samo i isključivo za uobličavanje jednoobraznih politika u više boja.

Smrdi u granicama koje su dovoljno šuplje da kroz njih prolaze putevi krijumčarenja svega i svačega: od ljudi (još uvijek je najveća zarada na “putnicima” s Bliskog istoka), do roba najšire potrošnje (od već poznatih: heroin je još uvijek na cijeni, a priča se da i kokain u drugim oblicima vraća staru slavu). Ljudi i narkotici su najkurentnija roba, a Bosna i Hercegovina je u tom “poslu” nalik protočnom bojleru. Na primjer, pozorniku Dugomisliću nije sumnjivo što u ranu zoru grupa izmrcvarenih ljudi stoji nasred Baščaršije, vidno isprepadana, pa im i ne prilazi. Eto da i ne pomisli kako su oni eventualno nečija roba, ali zašto ne prići i pitati da li im je potrebna pomoć. Nema potrebe, snaći će se sami, zar ne? Ni borba protiv dopinga ne zaostaje u tom blještavilu. Ovdje se, naime, velikom akcijom označava čupanje desetak stabljika konoplje, dok pored policijskih šapki tutnjaju šleperi pretežući se raznim prahovima i tabletama. Niko baš nema onu stvar da im kaže stoj. A i zašto bi? Najčešće je pravdanje: “Neću da ginem za platu od hiljadu maraka.” Pa što ne promijeniš posao, prika?

Mučnina zavrće želudac kad shvatiš da nakon Denisa, Amara,… ljudi i danas usred bijela ulicom hodaju kao po jajima. Susrećete se sa unezvjerenim licima izgubljenih ljudi koji na svaki agresivniji zvuk spuštaju glavu među ramena i gube još jedan dan, mjesec, godinu svog života jer je nekoj budali naumpalo da se malo razmaše pištoljem, nerijetko rani slučajnog prolaznika, da se raspojasa u javnom prevozu ili se odlučio bombardovati nekog ko mu se ne sviđa ili mu ne plaća naknadu za sigurnost na vrijeme.

Najveća je muka ipak ta gromoglasna tišina. Opet ja o toj tišini, ali upravo ta zaglušujuća tišina prosto odzvanja do neba, iako su svi redom na sve moguće načine obespravljeni već godinamam, bez ikakve naznake o napretku. Živjeti potpunu ublehu od života baš i nije pohvalno u novom milenijumu. Od danas do sutra, a o prekosutra ćemo brinuti sutra. Koliko imate ušteđenog novca? Imate li uopšte? Stignete li što sačuvati, ne zbog svoje rastrošnosti nego zbog očajnog standarda u državi u kojoj, osim što je i sama upitna, ne postoji nikakva ekonomska bilo šta, eto politika. Gdje su investicije i ulaganja? Gdje su fabrike, proizvodni pogoni, nova radna mjesta? Pa ne možemo se svi pretvoriti u marketinške menadžere i programere. Od guglanja ne može živjeti cijela država. Valja tu i zasaditi ponešto, otkovati pokoju sjekiru, iskopati kamen, zaliti betonsku ploču. Kad ste na vijestima zadnji put čuli da se negdje otvorio pogon nečega? Pa još o vlastitom trošku, dakle državnom, ne juesejdovskom ili evropskounijskom? Ja ne pamtim kad, iako sam zbog prirode posla prinuđen da svakodnevno pratim vijesti. Ne postoje investicije. Postoje samo i isključivo krediti i zaduživanja. I najpopularniji vid preživljavanja na ovim prostorima – strane donacije. Ne kao nekad, ali ih i dalje ima. Muzu se pare bez razmišljanja o očekivanjima donatora. Tolike bezuslovne milijarde su dobijene i nestale brže nego su uplaćene, a za to niko nije odgovarao. Kako je očekivati neće niko nikad ni odgovarati. Mislim da još uvijek postoji ta smješna komisija za ispitivanje budalaštima poput – gdje nestadoše milijarde – koja baš i ne može da se snađe u poslu. Ili neće, Ili ne smije?

A sjećate li se izbora? Obećanja? Znate li da je od tad prošlo OSAM MJESECI, a vlasti još uvijek nema, barem ne u punom kapacitetu. Kad će ama baš niko ne zna. Optimisti kažu do kraja ljeta. Dakle, još barem tri mjeseca. Šta može da funkcioniše u zemlji gdje se vlast ne da uspostaviti, iako će, pratite, za svih osam i kusur mjeseci konačno uspostavljeni primiti plate i druge naknade za nerad, do posljednjeg pfeninga. Cijeli taj period je utrošen na dokazivanje ko je bio bolji, ko će biti gori, a kako nam je sad, nikog ne zanima. Ni najobičnije ni najvažnije. Najbezobraznije prenemaganje političke trgovine čija su valuta naši životi. Vrteška se vrti. S nje otpadaju slabiji kojima se od silnog javašluka zavrtilo u glavi i nisu uspjeli umrtviti bezobrazluk kojim se diči doslovno svaki domaći političar. Okorjeli se čvrsto drže i njima se vrte samo cifre pred očima. Nikad dosta, daj još. ZA SRPSKU! ZA BANU! ZA TREĆI ENTITET! ZA ČOVJEKA!… Srpske ima, BANU nastade, Treći entitet samo čeka parafiranje, dok Čovjeka nema ni tamo gdje ga je nekad bilo. U pokličima i gromkim obećanjima se rodila tišina koja pišti iz obezličenih tumarala. Sjećate li se kad su zadnji put na svojim sjednicama raspravljali o vama, običnima? Svaki naslov je vezan za njihovo utemeljenje i osiguranje klimatiziranih uslova bavljenja tom najprofitnijom rabotom. Ovo rabota (mak. raditi) je malo pogrešno jer se tu ništa ne rabota, samo se naprđuje i naslađuje, prežvakavaju iskežena janjad i vare narodne salate. Konstitutivni Damir, Kaća i Karlo kake vrhunski.

Još samo jedno pitanje pa da i ja zašutim: Znate li da su dva bosanskohercegovačka tima sjedeće odbojke odigrala finale Evropskog kupa? Sjećate li se uopšte tog najtrofejnijeg sporta u Bosni i Hercegovini? Nije ni čudo da ste u silnoj ponudi dnevnih banalnosti smetnuli s uma heroje. A nije baš ni ugodno posmatrati ljude bez nogu i ruku kako tjeraju loptu preko mreže, jelde. To što su najbolji u Evropi i svijetu apsolutno ne doprinosi da im oprostite nedostatak dijelova tijela pa kad i uhvatite neki insert, malo se naježite, stresete, iako su oni svoje ruke i noge izgubili za vas i zbog vaše današnje mogućnosti izbora da šutite i ne pomjerate, a njih uopšte i ne konstatujete. Dok svaki prdež aktuelnog političko-estradnog miljea propratite i na kafici razložite.

Što mi je posebno interesantno, u ovom demokratskom sistemu i dalje postoje škakljive teme o kojima kad pričate to radite u poluglasu i sa provjerenim ljudima. Pažljivo, da ne čuje neko ko ne treba da čuje jer ni u ovom Svijetlu se ne smije pred svakim svašta reći. “Može mi valjat’, pa da šta ne lanem”, osnovna je krilatica aktuelnog polusvijeta uvjerenog da je bolji nego realno može biti. Sjećam se kritike nakon nekog kritičkog teksta ili tekstova koja je glasila da je krajnje bezobrazno od mene što galamim ljudima kojima je ionako teško. Zamalo se nisam rasplak'o nad teškom sudbinom ljudi koji glasaju da im se nikad ništa ne promijeni i koji se vade na to kako nemaju za koga drugog glasati. Kakvi su to glasači i na šta oni liče? Prirodno je da kad boli zavrištiš, kad te vrijeđaju da ne trpiš, kad te prave budalom da barem daš do znanja da znaš šta ti rade. Prirodno je svugdje osim u ovom vremenu i na ovom prostoru. Jedno sasvim neobično vrijeme, ljudi i običaji.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Jedan odgovor na “Damir, Kaća i Karlo kake vrhunski”

  1. Nermine prvi put se sa tobom slazem u potpunosti. Nehumano drustvo smo bili oduvijek samo sada sve izlazi na vidjelo. Ne samo da smo nehumani vec i prilicno malo civilizovani sa slabo razvijenom socijalnom svijesti ili nikako do potpuno zakrzljaloj socijali.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *