piše: Gojko Berić
Gledajući Ibrahima Spahića na televiziji kako dugim koracima, u svom prepoznatljivom crnom kaputu i crnom šeširu, predvodi karnevalsku kolonu ovogodišnje Sarajevske zime, usmjerava grupu konjanika do ulaza u Morića han, određuje gdje ko i šta treba da radi, sav posvećen tom trenutku, razmišljao sam o tome kakva je razlika između njega i ostalih Sarajlija. Ona se, čini mi se, sastoji u tome što inteligentnom i maštovitom entuzijasti Ibrahimu priliči sve čega se lati, dok ostalom svijetu priliči samo ono što umije da radi. I zato mu na njegovoj magičnoj vještini svi možemo zavidjeti. I ja bih, recimo, mogao obući dugi crni kaput i staviti crni šešir na glavu, i krenuti da u toj karnevalskoj koloni Ibrahimu pravim društvo, ali bih ispao smiješan. Nije to za mene. Osim toga, ne podnosim nikakvu estetsku površnost, improvizaciju ili, kako se to danas kaže, performans, koji traje duže od pet minuta.
Utemeljitelj i meštar Sarajevske zime ovog je puta u ceremonijal njenog otvaranja uvrstio i jednu prahistorijsku ličnost, čuvenog helenskog mudraca Diogena. U novinama se danima moglo pročitati da će performans nazvan Potraga za Diogenom biti izveden pred zgradom Parlamenta, kao glavna i završna čarolija ceremonijala. To je bio motiv za ovu kolumnu. „Diogen u Sarajevu”, kud ćeš bolji naslov! Sokratov učenik, Diogen je bio jedan od najneobičnijih mislilaca antičkog svijeta, rodom iz Sinope, grčke kolonije na Crnom moru. Živio je životom jednostavnim poput psećeg, zbog čega je stekao naziv „kinik”, što znači: nalik psu. Legenda kaže da je živio u buretu i da je usred bijela dana išao atinskim ulicama s upaljenom lampom, govoreći glasno: „Tražim čovjeka.” Grčki istoričar Plutarh zapiso je u „Životu Aleksandra Velikog” da je Aleksandar jednom sreo Diogena dok je ovaj sjedio na ulici uživajući na suncu. „Ja sam Aleksandar Veliki, a ko si ti?” „Ja sam Diogen Pas.” „Zaželi nešto i biće ti ispunjeno.” „Pomakni se, zaklanjaš mi sunce.” To je na mladog Makedonca ostavilo toliki utisak da je rekao svojoj pratnji: „Da nisam Aleksandar, bio bih Diogen!”
Kinizam je više bio stil života nego filozofski pravac. Pripadnici te škole sebe su nazivali „građanima svijeta, bez kuće, bez grada, bez otadžbine”. Odbacivali su bogatstvo i svjetovna dobra i držali samo do vrline kao jedinog dobra koje vrijedi imati. Nimalo slučajno, Diogenovo bure u ovoj sarajevskoj priči završava pred zgradom Parlamenta. Nije bilo prikladnijeg mjesta, jer upravo tu neodgovorni, nekompetentni i korumpirani političari kradu Bogu godine baveći se jalovo sudbinom zemlje. Da je živ, Diogen bi među njima teško našao čovjeka kakvog je tražio po atinskim ulicama i trgovima. Sumnjajući u ljude, nije ih naročito cijenio. Jednom su ga vidjeli kako stoji ispred neke statue i postavlja joj pitanja. Na čuđenje prisutnih, Diogen je odgovorio: „Navikavam se da pitam uzalud.” To me podsjeća na istu takvu uzaludnost s kojom se ovdašnji mediji obraćaju našem političkom establišmentu njegovim međunarodnim pokroviteljima.
Kako je objavljeno na jednom portalu, Ibrahim Spahić je stojeći kraj Diogenovog bureta, okupljenim omladincima predao lampu, simbolični „plamen etičke čistote” da ga čuvaju i njeguju. Za razliku od Diogena, koji u svojoj ljudskoj misiji nije imao sreće, Spahić je uvjeren da je nekorumpiranog i čistog čovjeka pronašao u mladima. Ali, čak i da je mladost sama po sebi nekorumpirana i čista, ona ne traje vječno. Na kraju krajeva, današnje Sarajevo nije mjesto koje se može pohvaliti bogzna kakvim etičkim tekovinama. Rat i postkomunistička tranzicija učinili su svoje. Nije li nas taj prokleti rat uvjerio koliko je čovjek zloban i kvaran? Nije li se u hiljadama slučajeva obistinila stara izreka prema kojoj nas niko ne može tako izdati kao onaj kome smo najviše vjerovali? Ko smo, šta smo i kakvi smo – o tome svjedoče još uvijek svježa mezarja i groblja, opustošena sela, srušene bogomolje i spaljene kuće zarasle u korov. Ptice tu više ne pjevaju.
Igrom slučaja, najnoviji broj Svjetla riječi, glasila Franjevačke provinsije Bosna srebrena, posvećen je temi „Biti čovjek”. Iako se radi o teološko-filozofskom razmatranju pomenute teme, nailazimo na opažanja koja su jednako zanimljiva i teističkim i sekularnim shvatanjima. Tako, recimo, Jadranka Brnčić u tekstu „Postati čovjekom” zaključuje: „Rođeni smo kao pripadnici ljudske vrste. To nas još ne čini čovjekom. Čovjekom postajemo.” „Rijedak je čovjek među ljudima”, smatra Grozdana Cvitan. Šta je čovjek, od kuda dolazi i kuda ide? – pitanje je na koje filozofija do danas nije pružila odgovor.
Neki među istaknutim antropolozima tvrde da se čovjek, od kamenog doba do danas, u moralnom smislu nije nimalo promijenio. Osim što je postao gori. Time bih završio ovu kolumnu, posvećenu kratkotrajnom druženju Sarajlija sa Diogenom. Umro je u devedesetoj godini. Luciano De Crescenzo piše o tome u knjizi „Istorija grčke filozofije” : „Priča se da je ostavio testament u kojem je naložio da ga ne sahranjuju, već bace zvijerima. Međutim, njegovi prijatelji su počeli da se otimaju kome će pripasti čast da ga sahrani i na kraju odlučili da mu se podigne, o državnom trošku, spomenik od mermera u obliku stuba i psa.”