Džamonja: Bermudski trougao

Kad god bi mi zatrebalo para (a to je bilo često), “prodavao” bih jaknu Vladi za “cenera”, a kad bih se olešio, uzimao je nazad, jer mi je to “draga uspomena”

Dario Džamonja
Dario Džamonja
pričao: Dario Džamonja

Kažu da postoji ta zona negdje oko Bermuda gdje brodovi, avioni i ljudi nestaju bez ikakvog traga. “Ufolozi” misle da je sve to rabota “malih zelenih”, a naučnici to objašnjavaju specifičnim klimatskim okolnostima. Ko je u pravu, u to ne ulazim, ali znam da sam ja, kad sam, pored Zdravka Čečura, na stan primio i Vladu Albaharija, formirao svoj vlastiti “bermudski trougao”, u kojem je sva pamet nestala.

Vlado je bio glumac na Radio-Sarajevu (i to najbolji), a i raznosio je nekakve narudžbe za Malinu, Jagodu, Višnju… cijelu tu mrežu nekadašnjih sranje lokala za koje se nije znalo jesu li slastičarne ili birtije. Moram priznati da je on bio jedini u cijeloj plejadi mojih cimera koji je plaćao kiriju redovno i na vrijeme. Doduše, pregovori i dogovori o sumi su trajali dugo, jer je Vlado tvrdio da on nikad ne spava, ne jede, ne kupa se, ne ide u klozet, pa samim tim faktički i ne postoji, te ga se ne može tretirati kao podstanara, nego više kao “krasnu biljku”.

Ja sam tražio pedeset hiljada, a on nudio deset – našli smo se na četrdeset i devet. Zaboravio sam i četvrtog člana domaćinstva, kerušu, crnu poenterku, Votku. Ona je bila kratko s nama, jer sam je, iz humanitarnih razloga, poklonio Goranu Simiću. Naime, svaki dan bih otišao na tržnicu i kupio kilo krvavice za nju, a prolazili su dani, a ona, umjesto da se deblja i raste, bivala je sve manja i mršavija i nepodnošljivo zavijala. Uzrok tome sam otkrio jedne noći kad sam uhvatio Čečura kako je “hrani” – njemu kobasica, a njoj koža i kanafa. Vlado je svoju sobu čuvao u savršenom redu; sa sobom je donio ogromnu zbirku ploča, američkih mjuzikla, ali ih nikad nije stavljao na gramofon – “da se ne oštete” – nego bi ih prislonio na uho i “slušao”. Vrijeme smo ubijali (Čečur i ja) ispijajući goleme količine votke i igrajući “pikado”. Čečurova omiljena meta je bio Vlado, a Vlado je, zauzvrat, gnjavio Čečura pitanjima tipa “Jesi li ti ikad dao koš?”
(Čečur, iako jedan od ponajboljih centara, za košarku je imao ljubavi baš kao što ja imam za golf.)

A, onda je Vlado ufurao u “fazu”. Kao knjiški primjer šizofrenika, preko noći je postao Phil Alford, Amerikanac, rođen u Wokeshi, Wyoming. (Trideset godina kasnije ću saznati da se Vlado zajebao, da Wokesha nije u Wyomingu nego Wisconsinu, naći broj Philov i proćakulati s njim. Phil je glumio klinca u filmu Ubiti pticu rugalicu i to je bio razlog zašto se Vlado identifikovao s njim. To mu je bila jedina uloga u životu i bilo mu je drago da ga se neko sjeća.)

Poslije Philove faze slijedila je faza Zdravka Čolića i Vlado je znao satima stajati ispred ogledala i pjevati Sinoć nisi bila tu, sve dok ga Čečur strelicama “pikada” ne bi istjerao iz kuće. Inače, Vlado je iz kuće izlazio (i dolazio) samo u određene sate i minute, bazirane na rasporedu časova iz Prve gimnazije. Ljeto je bilo, a Vlado je sve vrijeme nosio “tankericu” i ja ga nikad nisam vidio da se oznojio?! Za par mjeseci nisam vidio da je išta pojeo, sve dok se jedne noći ne probudih mamuran da pijem vode i uhvatih ga kako havlja burek, skriven iza njegove kolekcije ploča: “Mirišem, samo mirišem”, pravdao se. Odlaske u WC mu nisam pratio, ali zaista izgleda da nikad nije spavao – ležao bi (u tankerici) prekrštenih ruku i zurio u plafon. Tada se već bio ugasio Spektar i moja primanja su spala samo na onaj jad i čemer od očeve penzije i Vladin doprinos – što je moglo trajati jednu heftu ako se stisnem, pa sam morao naći dodatni izvor prihoda… Moj jaran Gane mi je poklonio “lee” vindjaknu, sa američkom zastavom na rukavu, u koju je Vlado gledao kao relikviju… Kad god bi mi zatrebalo para (a to je bilo često), “prodavao” bih jaknu Vladi za “cenera”, a kad bih se olešio, uzimao je nazad, jer mi je to “draga uspomena”. (Poslije godinu, kad se Vlado iseljavao, poklonio sam mu je.)

Pravo ludilo je nastalo kad je Vlado “postao” Irac – više se ne sjećam kojeg imena – i ja mu rekao da nikad od njega Irca neće biti ako ne pije… Vlado je shvatio ozbiljno i počeo šukati džin u takvim količinama da ti pamet stane. Iz samo njemu znanih razloga, počeo je govoriti “ekavski”, sa akcentom Beograđanina s Zelenog venca i to ga je držalo jedno mjesec dana, sve dok u po rečenice nije okrenuo na “endehazijski” hrvatski… Čečur se kladio sa mnom da neću doživjeti osamnaestu. “Hoću, pa makar!” “A, kako ću te isplatiti ako zijanim?” “Ostavi mi stan.” Osamnaestog januara 1973. godine, iz Čehoslovačke, gdje je Čečur bio na turneji s reprezentacijom, dobio sam telegram: “Drago mi je da sam izgubio opkladu”.

* * *

Vlado je u Londonu, na BBC-u, Čečur tumara između Sarajeva, Trebinja, Pule i Praga, ja sam rastrgan između Amerike i Sarajeva, ronim beskorisne suze za pameću koja je bez traga nestala… Jedino što me tješi jeste da prijateljstvo traje. I nada da će se “bermudski trougao”, možda, jednom opet ponoviti…

Dario Džamonja (Sarajevo, 1955 – Sarajevo, 2001), bosanskohercegovački novinar i fenomenalni pisac kratke priče. Bio je kolumnista u magazinima “Slobodna Bosna”, “Večernje novine”, “Naši dani”, “Oslobođenje”, “Komunist”, “Valter” i “Valter ekspres”, te urednik u časopisu “Lica”. Dobitnik je nagrade “Veselin Masleša” za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, te “Fund Free Expression Award” za 1993. godinu, “Writes Club Madison” II nagrada za Non-fiction 1994. godine i otkupne nagrade za poeziju “Madison” 1996. godine.
Bibliografija
“Priče iz moje ulice”, Oslobođenje, Sarajevo, 1980.
“Zdravstvena knjižica”, Svjetlost, Sarajevo, 1985.
“Drugo izdanje”, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.
“Priručnik, Svjetlost, Sarajevo, 1988.
“Oni dani”, 1989.
“Prljavi veš”, autorovo izdanje, Sarajevo, 1991.
“Pisma iz ludnice”, Slobodna Bosna, Sarajevo, 2001.
“Ptica na žici”, Buybook, Sarajevo, 2002; – 2. dopunjeno izdanje, Buybook, Sarajevo, 2003.
“Priče – Dario Džamonja“, Pressing, Sarajevo, 2003.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Jedan odgovor na “Džamonja: Bermudski trougao”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *