Džamonja: Dvije priče o jednom (ili dva) gradu

I dalje su bili sigurni da sam lud, ali sad su bar znali zašto!

Dario Džamonja
Dario Džamonja
pričao: Dario Džamonja

Nedavno mi je Safet Plakalo pričao kako je njegova četverogodišnja komšinica, Azra Hodžić, pitala oca:
“Babo, je li istina da su ubili Švrakino selo?”
“Nije istina, sine. Poginulo je dosta ljudi, ali ga nisu ubili. Zašto pitaš?”
“A, ja znam koga su ubili?”
“Koga?”
“Titu!”
Babo je bio zbunjen:
“Kako to misliš?”
“Na kući, preko puta mog obdaništa, na zidu piše: ŽIVIO TITO!”
Babi opet ništa nije bilo jasno: “???!!!”
“Kuća je sad srušena, tu sad više niko ne živi – mora da su ga ubili.”

* * *

Poslije jedne od emisija CNN-a o Sarajevu, kada sam, po običaju, prolio suze kada bih prepoznao ulicu, zgradu, a kamoli lice iz mog bivšeg života, kćerka me je pitala:
“Tata, jesu li to OPET ubili TVOJE Sarajevo?”
“Nisu, Zeko, nisu, hvala bogu.”
“Pa, što onda plačeš, tata?”
“Ubili su mnogo tatinih prijatelja, pa plačem od tuge. A, plačem i od sreće, jer ga nisu ubili”, pokušao sam objasniti.
“Ja ću ubiti tvoje Sarajevo!”
“Zašto, Zeko?”
“Jer mrzim kad ti plačeš!”

* * *

U Americi sam imao više informacija šta se dešava u Sarajevu i Bosni nego kad sam bio ovdje: jedini “CNN” koji smo imali (kako nije bilo struje) bilo je svakodnevno okupljanje u prostorijama FK Sarajevo, gdje smo, uz kafu i porijetku lozu, izmjenjivali istine i poluistine, laži i polulaži o svemu onome što se dešava oko nas: pripremali ofanzive i kontraofanzive, pravili planove za slamanje obruča oko Sarajeva, i, naravno, “predviđali” skore Nato udare…

Kao manijak sam “prelistavao” kanale (na silno nezadovoljstvo svoje žene Amerikanke, koja je propuštala priliku da vidi nastavak neke svoje sranje-opere) ne bih li od parčića sklopio nekakav mozaik, palio cigaretu na cigaretu i pokušavao joj, potpuno nezainteresovanoj, objasniti šta se događa…

Poslije izvještaja da su “naši” F-16 s neba spizdili “njihove” galebove, u školu sam otišao sav blažen. Kad su časovi bili završeni, pozvao sam svu “raju” iz razreda na piće u kafanu preko puta, a oni se nisu bunili što ih gnjavim svojim nebuloznim pričama o Bosni sve dok im plaćam pivo…

U euforičnom raspoloženju sam im pričao sve i svašta: kako je kod nas trudničko (plaćeno) bolovanje godinu dana, kako se može pušiti na svakom mjestu – kafanama, bezbeli, ali i poštama, čekaonicama, državnim institucijama, pa čak i bolnicama, kako te niko ne može otpustiti s posla, kako je školovanje i medicinsko osiguranje besplatno, kako se, obično, oko deset sati ode na “doručak” u Sirano, Kvarner ili Morića han, pa taj doručak potraje sve do kraja radnog vremena, i duže, kako je kirija za moj stan bila 1% od mojih prihoda, a ni to nisam morao plaćati redovno, kako nikad nije bilo potrebe da naučim voziti kola, jer mi je do posla uvijek bilo pet minuta pješke, a ako bih išao negdje dalje, koristio bih taksi…

Razišli su se u čvrstom uvjerenju da nisam samo “čudan” (wierd), nego potpuno lud.

* * *

Poslije masakra na pijaci, kada sam s užasnim nevjerovanjem pratio krvave slike na ekranu (kad čak nisam mogao ni pušiti od silne tjeskobe da je sve uzalud) i kada me je Amerikanka, staklastih očiju poslije šest popijenih piva, uhvatila među noge, a ja kriknuo: “Pa, ima li u tebi išta ljudsko? Razumiješ li ti išta, majku ti jebem? Može li se tebi išta objasniti? Zar misliš da sam ja životinja?”, a ona me istjerala iz njene kuće, pa sam hladnu, dozlaboga hladnu noć morao provesti u olupini automobila, koji je bio parkiran nedaleko kuće, sutra, na sabahu sam, bez obzira na sve, morao ići u školu – ovaj put u sasvim različitom raspoloženju…

Razred me je dočekao na nogama, u potpunoj tišini, a profesor psihologije, Michael Dyer je rekao:

“Dario, ako želiš, ne moraš danas polagati test. Možeš to, nasamo, kad tebi odgovara.”

Rekao sam da sam O.K. I bio sam. Dobio sam A.

Nastava se završila, a, raja, Jackie, Steve, Craig, mali Steve (koji još nije imao “dozvolu” da pije, jer nije bio napunio dvadeset i jednu godinu), Jose, pozvali su me na piće…

I dalje su bili sigurni da sam lud, ali sad su bar znali zašto!

* * *

Sada, dok gledam beskrajne izvještaje CNN-a, nepotrebno dosadne “specijalne emisije” o NATO udarima na Srbiju, ni traga od euforije u meni, ni traga od onog osvetničkog raspoloženja kakvo sam osjećao u Americi… Najgore, možda, od svega što, s druge strane, ni traga samilosti ni zabrinutosti za moje prijatelje u gorućem Beogradu, nego praznina koja odjekuje u mojoj duši…

U neko doba zvoni telefon i to je Amerikanaka, koja me prvi put po mom dolasku u Sarajevo zove:

“Dario, jesi li gledao?”
“Što?”
“Ovu stvar sa Serbiom?”
“Aha.”
“Pa, kako se osjećaš?”
“Kokuz. Kokuz i mamuran – to je najgora kombinacija”.
“Kad se vraćaš kući?”
(Ne znam šta misli: svojoj ili njenoj.)
“Kad ne budem kokuz i mamuran.”
(Što u prevodu znači: Nikad.)
“Pozdravi mi Zeku. Poljubi je za mene i reci joj da je tata puno voli”, nastavljam.
(Što u prevodu znači: Možda.)

Dario Džamonja (Sarajevo, 1955 – Sarajevo, 2001), bosanskohercegovački novinar i fenomenalni pisac kratke priče. Bio je kolumnista u magazinima “Slobodna Bosna”, “Večernje novine”, “Naši dani”, “Oslobođenje”, “Komunist”, “Valter” i “Valter ekspres”, te urednik u časopisu “Lica”. Dobitnik je nagrade “Veselin Masleša” za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, te “Fund Free Expression Award” za 1993. godinu, “Writes Club Madison” II nagrada za Non-fiction 1994. godine i otkupne nagrade za poeziju “Madison” 1996. godine.
Bibliografija
“Priče iz moje ulice”, Oslobođenje, Sarajevo, 1980.
“Zdravstvena knjižica”, Svjetlost, Sarajevo, 1985.
“Drugo izdanje”, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.
“Priručnik, Svjetlost, Sarajevo, 1988.
“Oni dani”, 1989.
“Prljavi veš”, autorovo izdanje, Sarajevo, 1991.
“Pisma iz ludnice”, Slobodna Bosna, Sarajevo, 2001.
“Ptica na žici”, Buybook, Sarajevo, 2002; – 2. dopunjeno izdanje, Buybook, Sarajevo, 2003.
“Priče – Dario Džamonja“, Pressing, Sarajevo, 2003.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *