Džamonja: Klokan i nedodirljivi

Slavimo ulazak Želje u prvu ligu – Ante Sučić je više nego velikodušan, a mene, već poslije tri dana hvata nostalgija za Sarajevom – tamo mi je sve što nemam.

Dario Džamonja
Dario Džamonja
pisao: Dario Džamonja

Dino Mačak je te noći došao u FIS i pitao me jesam li zainteresovan da idem na ‘kvalifikacije’ u Sombor, gdje su se trebali natjecati naš Željo, Željo iz Karlovca, Mladost iz Zemuna i jebi me ako se sjećam ko je bio četvrti…

‘Nemam dinara, Mačak.’

‘Ma, sve je plaćeno.’

I tako ti pičim u Sombor, u navijačkom autobusu, koji već na tridesetom kilometru treba stati jer je izbila tuča između ‘navijača’, koji su na zadnjem sjedištu igrali ‘poklape’.

Tri nezaboravna dana u Somboru. Iako kokuz, uz obilnu potporu tadašnjeg gradonačelnika Ante Sučića, uspijevam stići na sva ‘sveta’ mjesta grada: kafanu Slon, hotel Slobodu, stići do Apatina na čuvenu riblju čorbu…

U Slonu (pametan ja!) naručujem pljeskavicu, ‘ali da bude ljuta’. Konobar, i sam star kao slon, kaže mi:

‘Gospodine, mi imamo samo ljute.’

‘Ma, ljutu’, kurčim se ja.

Donese je čovjek, stade mi iza leđa i čeka… Jedem ja nju, a ona jede mene. Ispade on fer, pa mi je zamijeni za ‘normalno’ ljutu.

Cijela nas varoš gleda kao debile dok marširamo gradom i pjevamo neke bezvezne ‘željovske’ pjesme, mada za sve naše svinjarije, koje pravimo na putu do Mostange, sale gdje se igraju tekme, imaju opravdanje ‘Ma, to su Bosanci’. Slavimo ulazak Želje u prvu ligu – Ante Sučić je više nego velikodušan, a mene, već poslije tri dana hvata nostalgija za Sarajevom – tamo mi je sve što nemam.

Vraćam se kući zalazećeg sunca, a tamo, u sobici, na podu sjede Klokan (dobio ime po tome što može iskapiti cijelu pivu u jednom gutljaju i da samo kaže ‘klok’) i čovjek čije ime ne smijem spomenuti, jer, eh, mogao bi imati problema sa svojom strankom. Ispred njih dvije gajbe pive, a ja sav happy što je Željo ušao u ligu, ‘mazim’ Klokana po glavi:

‘Ha, kako mi?’

‘Psst.’

‘Šta je sad’, tek sad primjećujem prisustvo nedodirljivog i neizrecivog:

‘Otkud ti’, pita me, baš kao da sam ja banuo u njegovu kuću, a ne on u moju.

‘Imaš pravo na pet minusa’, kaže on meni, a kako ja zaustih:

‘Koji ti je…’, on odmah zacrta noktom jedan ‘minus’ na zidu.

‘Pa, šta ti je?’ pitam i sebe i njega, a on mi odgovara:

‘Još četiri, a poslije toga ti je noga iz ove kuće.’

‘Daj, ne budali…’

‘Još tri!’

‘Zajebaji se ti s nekim drugim…’

‘Još dva!’

Vidim i sam da s budalom nema razgovora, sjednem na pod, ‘ala turke’, uzmem pivo i pažljivo slušam šta to moji ahbabi govore:

‘Zdravko, ja nikad u životu nisam dobio ništa džabe.’

‘Klok’, pa:

‘A, šta bi ti džabe?’

‘Sve u životu sam krvavo platio – bilo šta!’

‘Hajde moj – ne smijem mu reći ime – uzmi jedan dubok dah.’

Uze ga ovaj, a Klokan mu odgovori:

‘E, ovo ti je džabe od mene.’

‘Hvala ti, moj burazeru’, zagrliše se i zaplakaše od sreće.

* * *

Prolaze mjeseci, a s mjesecima i dani – i svaki jebeni dan ja sam stariji, svaka noć (pogotovo neprospavana) riše novu boru na mom čelu, dlanovi su sve znojniji, koljena klecavija… a želja sve veća i nemoćnija: znam kako, znam koga, ali ne znam gdje?

Klokanu je teško ući u trag, a i kad mu uđem, onda mi žao što sam ga našao, jer sve što mi kaže je tanjenje jednog života, jednog čovjeka (u kojem nikad nisam nalazio uzor, a jednu nebitnu uzornost u svemu lošem); a šta reći o čovjeku koji mi nije bio uzor nipočem nego samo po pisanju…

Moja Nedodirljiva, po imenu Nevena, a i Vesna joj sestra, nadam se misle jedna o drugoj, sjećaju se svega svog, svega onoga što ih je tata naučio:

‘Nikad, nikad ne zaboravi ko si!’

* * *

P.S.
Malo je teško skontati ko si ti!

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *