Džamonja: Sedam dana jula

U životu sam izgubio na desetke kišobrana – i ne samo ja – a nikad nijedan nisam našao. Oduvijek sam se pitao gdje odoše ti silni kišobrani – ne mogu nestati bez traga. Jedini logičan odgovor bi bio da idu u neku drugu dimenziju, u drugi svijet gdje žive svoj sretni, vječni život…

pričao: Dario Džamonja

Dario Džamonja
Dario Džamonja
Danas sam ispratio Janette i Vesnu na avion. Otputovale su u Californiu, Santa Barbaru, jer je, najzad, Janettina nepristojna stara baba ispustila dušu. (Šalim se, bila je to jedna fina gospođa, ali posljednjih mjeseci svog života nije imala pojma šta se oko nje dešava.)

Janette je, kao najstarija od djece, preuzela brigu o sahrani, a i o prodaji kuće, za koju bi se moglo izvući i dvjesto hiljada dolara. Planiraju ostati sedam dana, a meni posao počinje tek za sedam dana, pa me Janette pita šta ću raditi u međuvremenu.

‘Pokušaću da završim knjigu’, samouvjereno kažem, a zaboravljam što je Oldos Haksli davno rekao: ‘Lako je biti genije sa dvadeset godina, ali sa četrdeset i pet, treba uložiti truda.’

Dan prvi

Jutros sam sebi skuhao bosansku kafu, iznio mašinu u bašču, popušio kutiju cigareta, a nisam napisao ni slova. Onda sam otišao u videoteku, uzeo pet filmova za pet dolara, gajbu piva (podrazumijeva se), vratio se kući, uključio air-condition i odgledao svih pet filmova u jednom danu. (Između ostalih i onu nebulozu od Welcome to Sarajevo.) Zvao sam Janette i Vesnu da vidim kako su stigli. Sve je O.K.

‘I ovde, takođe.’

Jesam li pisao?

‘Nisam stigao danas, prao sam veš. Sutra ću.’

Dan drugi

Ako već ne mogu da pišem, to ne znači da sam zaboravio čitati. Idem u biblioteku u Dodgevillu (koja je manja od moje kućne), preturam po policama u potrazi za nečim vrijednim truda i već postajem sumnjiv, jer me bibliotekarka već treći put pita može li mi pomoći, a ja odmahujem glavom. Kao nekim čudom nalijećem na knjigu Priče iz Mango ulice, Sandre Cisneros, koju sam davno čitao, a koja me i tada oduševila, ne samo po sadržaju i stilu, nego i po nizu koincidencija… Sandra je (kao i ja) rođena 1955.; knjiga je (kao i moja) štampana 1974.; moja prva knjiga se zove Priče iz moje ulice; jedan od glavnih likova u knjizi se zove Darius, koji ne voli školu i pomalo je čudan; Sandrin pas se zove Bobo, baš kao i moj…

Provodim miran dan i idem rano u krevet.

Dan treći

Oprao sam veš, zalio bašču, nabrao asparagus i vinovu lozu za japrak, pa sad besmisleno tumaram po kući, samo odlažući ono što se već spremam dva dana uraditi… Kod Jeffrya u baru je počela raditi nova bartenderka… Dvadeset četiri-pet joj je godina, studira književnost, a i sama se bavi pisanjem. Do sada sam imao priliku s njom samo nakratko pričati, jer radim do iza ponoći, pa poslije posla samo svratim na piće… Zove se Olivija:

‘Ali, nisam, kao što me to svi pitaju, dobila ime po Oliviji Newton-John, nego po Oliviji de Haviland. Ustvari, želja mog oca je bila da se zovem Olympia, ali moja se majka bunila da neće da ima kćerku koja se zove kao pisaća mašina…’

‘I to je bolje nego IBM’, kažem.

Čula je da sam i ja pisac. Pitam je šta ona piše (očekujući, naravno, da će reći poeziju), ali me ona iznenađuje:

‘Science-fiction.’

Ustvari, o čemu se radi: neki drkadžija iz Madisona je samo za ideju za jedan nastavak Zvjezdanih staza dobio silnu lovu, pa sad svi upiru prstom ne bi li se i njima posrećilo. Kažem joj da ja i pomalo pišem naučnu fantastiku…

‘To je priča o planeti kišobrana: hiljade, stotine hiljada kišobrana, malih, velikih, šarenih, crnih, običnih i automatik rastu kao gljive. U životu sam izgubio na desetke kišobrana – i ne samo ja – a nikad nijedan nisam našao. Oduvijek sam se pitao gdje odoše ti silni kišobrani – ne mogu nestati bez traga. Jedini logičan odgovor bi bio da idu u neku drugu dimenziju, u drugi svijet gdje žive svoj sretni, vječni život…’

‘Interesantno’, kaže ona, ali nisam baš siguran da to i misli.

Bar se polako puni, muzika postaje nepodnošljiva, a Olivija mi kaže da sutra radi prvu smjenu, da naletim poslije dva sata, pa ćemo imati više vremena da pričamo.

Dan četvrti

Ponio sam prevode svojih priča i sav se nahorozio, jer daleko od toga da je moj interes za Oliviju samo intelektualan – ona izgleda kao breskva, sva meka i ružičasta, a i te dlačice na golim nadlakticama. Olivija ne samo da piše, nego i šuka k'o prava. Poslije ne znam ni sam koliko pića, predlaže da idemo kod nje kući, ali, na moje duboko razočarenje, poziva još neke svoje prijatelje… Roštiljamo i pijemo hladno vino, pa kad se već smrači, kad je od silnih komaraca nemoguće sjediti napolju, ulazimo u kuću i počinjemo partiju pokera – peni čip.

Dobar sam pedeset i sedam centi i baš razmišljam o tome kako će to biti jedino što sam dobar, kad Olivija, bez imalo zazora, šalje svoje prijatelje kući. Ja ostajem preko noći.

Dan peti

U baru, Olivija me pozdravlja kao i svaku drugu mušteriju, baš kao da se među nama ništa nije desilo. A, onda mi pada na pamet da li je moguće da sam ja sve to – od silne želje – sebi umislio? Ili čak i to da je bila toliko pijana da se ničeg ne sjeća? Doći ću opet sutra popodne da provjerim.

Dan šesti

Olivija sjedi u klinču sa brdom od momka. Naravno, i ne pokušavam da joj se javim. Gledajući bicepse momka razmišljam da je možda i bolje da sam ja izmislio Oliviju i onu noć u njenoj kući.

Dan sedmi

Skuhao sam bosansku kafu, sjeo u bašču i najzad sjeo da nešto napišem – priču o Oliviji.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *