Džamonja: Suze klovna

Život se ne može odlakrdijati, ne može se odjenuti u pozorišne kostime. Ima i onih kojima na kraju preostane samo bol, nemilosrdni, bezlični bol, koji nije ni za šta dobar, ničemu ne služi osim da boli. Potom se zakopaju u tamu i dubinu svoje tuge, koja samo njima pripada, u to beskrajno okno, taj mračni rudnik koji se na kraju obruši na njih, a oni onda ostaju tamo zauvijek, bespomoćni i nema im spasa.

Dario Džamonja
Dario Džamonja

Sjedne tamo u ćošak, goruću cigaretu stavi u pepeljaru, izvadi kutiju iz džepa na košulji, potoni pet-šest plastičnih upaljača i uzaludno pokušava upaliti barem jedan. Dogorijeva mu cigareta u pepeljari, a on ide za susjedni sto, s nezapaljenom cigaretom u usnama i traži vatre; gazda kafane ga pita je li za kara, a on odgovara: ‘Ne mogu na prazan stomak.’




To je već uobičajeni, dugogodišnji dijalog, ritual, procedura koja se ponavlja ama baš svakog dana i, ako je prvi put bila duhovita, sada odražava samo pustoš duše, nekad lutajuće, a sada zarobljene u rezervat tri kafane i desetak ljudi s kojima ne razgovara nego im se samo obraća (i obratno).

‘Daj mi litar votke i malu kiselu.’ (I to je već postalo toliko odrndano.) Gazda mu donosi čašu votke i izvinjava se: ‘Nemam limuna’, a on odgovara: ‘Jah! Pun Sibir limuna’, i vadi limun iz džepa, iz drugog čakiju i siječe ga na pola, pa na četvrtine, osmine…

Čovjek, od kojeg je maloprije pripalio cigaretu, šalje mu još jedno piće za sto, on diže čašu i nijemo nazdravlja, a onda se ovaj diže, prilazi mu stolu i pita: ‘Izvinite, jeste li Vi…?’ Ne završava, jer ga on prekida: ‘Nisam. Samo ličim. A, osim toga, nisam vi – ako sam mogao cijelog života pjevati Druže Tito mi ti se kunemo … – otkud ja najednom vi?’ ‘Ma, ja nako…’ ‘Nema veze – živio ti meni.’

Onda sjedi, drži se za desni brk kao da mu je to jedini oslonac u životu, šara vrhom cipele po olinjalom linoleumu – o čemu (ako uopšte) misli, ja to ne mogu znati, a slagao bih da kažem da me ne interesuje, pa se lomim da li da mu ponudim piće, a on kao da čita moje misli, diže pogled s prljavog poda i tako mi strašno precizno nalazi oči i kaže: ‘Hvala.’




Šta me je privuklo njemu, šta je izazvalo moju znatiželju? Možda taj moj dar (ili prokletstvo) da u ljudima ne vidim ljude, nego samo puki materijal za neku od mojih budućih priča, koju ću prekrojiti, skratiti (ili produžiti) kao šnajderski šegrt pantalone, rukave – tek toliko da se mogu nositi…

Nije bilo samo! Sjedio sam i gledao ga mjesecima: izlizane farmerke, poluprljave tene, izgužvana košulja, naočale koje briše krajičkom stolnjaka, pucketanja kostiju kad ustaje, nagla promjena raspoloženja kad u kafanu počnu dolaziti regularci, zgubidani koji su pričali viceve, a on se smijao i smijao, ono što se kaže ‘do suza’.

Jednom ili dvaput mjesečno bi prošao pored izloga kafane, mahnuo bi rukom i s usana sam mu čitao ‘Vozdra raja’ i išao negdje – niko ne zna gdje i zašto bi tim (neodređenim) povodom obukao odijelo, stavio kravatu, što su mu se cipele laštile, što bi potkresao brkove, oprao kosu i, kao vrhunac svega, stavio zubnu protezu…

Kažem: išao je negdje, niko ne zna gdje, a ponajvjerovatnije ni on sam nije znao gdje mu je odredište. Čim bi zamakao iza ugla, tihi žamor bi preplavio kafanu: ‘šmeker – odakle mu pare da pije ako ne radi za muriju?… ‘čajni kolutić – kara se u bulju za pare!

(Glas odbrane: ko bi, majke ti, njemu, nako ružnom, platio da ga kara?!); ‘Ma, diler, kažem vam ja – vidio sam ga u Fojnici kako uzima travu’, pokušava neki pametnjaković razriješiti misteriju, ali ga prezrivo prekidaju: ‘E, ti znaš šta je trava, pička li ti materina seljačka – jedina trava koju znaš prepoznati je ona što su ti krave pasle…’

Tako on prođe karijeru od oficira KOS-a do ruske princeze Anastazije, a i jedno i drugo ima podjednake veze sa stvarnošću.

Pitao sam raju gdje stanuje i uvijek dobijao isti odgovor: slijeganje ramenima, mahanje rukom u neodređenom pravcu – tu negdje. Kiša je lila kao iz kabla, a on je ušao, ušetkao se u kafanu, s rukama u džepovima i mokrom cigaretom u ustima, pogledom pregledao klijentelu, razvezao kravatu, skinuo cipele, iscijedio čarape i ostao sjediti bos…

Slučajna mušterija je jedući nedopečene ćevape, prosvjedovala kod gazde, a gazda je bio gluh i glancao čaše… On je ustao i upitao masna usta:

‘Bi li ti volio da si budala ili da bogdo nisi.’

‘Da nisam’, spremno odgovori dah začinjen lukom.

Raja su se smijala, poručivala mu piće, a on je strpao čarape u džep sakoa, pružio ruku preko lukmire i predstavio se: ‘Ja sam Bimbo. Izvinite, bila je zajebancija.’

Fajront je došao nekako prerano, a kiša nije imala namjeru da stane. Stajao sam s Bimbom ispod strehe, čekao da pljusak makar malo ohane, pa da se uhvatim kuće. Mislio sam da on čeka taksi, ali kako su žuta svjetla promicala mimo nas, a on nije dizao ruku, skontao sam da on ne čeka ništa i nikoga. Pozvao sam ga kući na piće i on je odmah prihvatio, uz ogradu:

‘Samo ako me nećeš peglati.’

‘Ma, jebi se’, rekao sam, a on je potvrdio:

‘Vazda sam za takvu vrstu dijaloga.’

Gledali smo izvještaje s nekih nogometnih utakmica koje nas nimalo nisu zanimale, pili lozu i nismo ništa pričali – ja sam jedva čekao da ga se kotarišem, a on je samo mislio kako prespavati…

‘Mogu li ja malo prileći?’

‘Bujrum. Hoćeš li deku?’

‘Ma, jok.’

Svalio se na kauč, a mene je u neko doba probudio ‘snijeg’ na televiziji… njega već nije bilo. Pretrkeljao sam džepove – sve pare su bile tu… Pravio sam se da spavam sve do svanuća, skuhao čaj, prešao rukom preko trodnevne brade i glasno, sam sebi, rekao: ‘E, jebem li te bože’, a šta sam pod tim mislio…?

Na stolu sam našao komad papira na kojem je pisalo: Život se ne može odlakrdijati, ne može se odjenuti u pozorišne kostime. Ima i onih kojima na kraju preostane samo bol, nemilosrdni, bezlični bol, koji nije ni za šta dobar, ničemu ne služi osim da boli. Potom se zakopaju u tamu i dubinu svoje tuge, koja samo njima pripada, u to beskrajno okno, taj mračni rudnik koji se na kraju obruši na njih, a oni onda ostaju tamo zauvijek, bespomoćni i nema im spasa.

Ponio sam papir u kafanu. U svom ćošku je sjedio Bimbo i ja sam ga pitao: ‘Jesi li ti ovo napisao?’ Pažljivo je pročitao, odmahnuo glavom: ‘Ovo nije moj rukopis.’ Sjeo sam, čitao već znano i s užasom prepoznao svoj rukopis. Pogledao sam u ćošak, ali Bimbo više nije bio tamo.

pisao: Dario Džamonja

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *