E, moj Hase, Švabo, Pape, Meša, Paja

Lopta se u ovom gradu (op. aut. Sarajevo) igra otkad znam za sebe, otkad moj stari zna za sebe, otkad je moj dedo rahmetli znao za sebe, dalje ne znam jer dalje pretke nisam lično ni poznavao, a ja ne vjerujem nikom koga lično ne poznajem, pa…

Ne znam za dedu, al’ stari mi je bio opasan dribler i nisi mu mog'o uzet’ loptu da si Carles Puyol, glavom, bradom i frizurom. Bio je Hasetova mala raja (Asim Ferhatović Hase, legenda grada Sarajeva), pa to prirodno dođe. Drugi mi, obzirom da moj stari to nikad sam ne bi prizn'o, rekoše da je znao nanizat’ cijeli tim i “puhnuti” loptu u go pred golmanom koji bi se možda tek u narednom napadu sjetio da mu je pos'o da brani. Meni je pokaz'o par folova al’ nismo nikad odigrali ozbiljno tekmu. Čak ga je u onoj vojsci neki pravo opasan Partizanov igrač zvao da dođe na provjeru jer mu je moj stari probacio nekoliko puta kroz noge, dod'o loptu i izaš'o s terena. Njegovu nesumnjivo uspješnu fudbalsku karijeru je poremetila moja nana, a njegova stara riječima: “Pusti se besmislice, hvataj se posla.”. I stari se uhvatio posla, a loptu dalje pimpl'o na radničkim igrama koje su bile normalna pojava u ono “mračno doba” kad se nije smjelo ništa nego valjda patiti za ovom sad demokratijom.

Ja sam svojevremeno bio neprikosnoven među stativama. Go mi nisu mogli uvalit’ ni Germa, ni Buco, ni Mahe, iako su zapamćeni u mahali po šutu od kojeg ruke bride po heftu dana. Ostao sam na toj mahalskoj razini uspjeha jer me na vrijeme (ili možda ipak nevrijeme) skrenuše s puta istom pričom o besmislicama i poslu te nikad ne postadoh balkanski Edwin Van der Saar. Jebi ga.

Što ja sve ovo ispriča? Mora bit’ neki razlog. Aha. Danas se igra derbi “širih razmjera”. Jes’, poširoki smo, ima nas. Al’ istorija je neumoljiva i drugačija koliko god nam sad “divno” bilo.

Nekad su utakmice između Želje i Sarajeva, slavno nazvane vječitim derbijem ili manje zvučno ali bitno – gradskim derbijem, izazivale ushićenje danima, pa i sedmicama prije nego bi bile odgirane, a sama utakmica je bila kulminacija svega što se radilo prije nje. Istinski praznik ili kako sad vole reći blagdan svega što krasi ljudsku vrstu. Zabave, smijeha, sreće, veselja, zadovoljstva, zdravog sportskog nadmetanja i neizostavne lijepe blesavosti.

Nekad su farbane fasade, automobili, zubi, a suparnički navijači bi zbog poraza svoje ekipe bili prinuđeni ispunjavati opklade koliko god one strahobalno zvučale poput, pa je bilo primjera da ako izgubi Željo – “Košpicari” ili kako Bobo tvrdi da je ispravnije “Kantičari” (stari nazivi za navijače FK Željezničar) bi morali proći Saračima obučeni u BORDO monduru, a i u suprotnom je bivalo slično, pa i “gore”.

Ne smije se zaboraviti i “slučaj” jednog od najboljih lijevih krila FK Sarajevo, Predraga Pašića Paje. Kada su ga budili iz anestezije nakon operacije, prve riječi su mu bile: “Krep'o Željo!”, pa tek onda “Je l’ uspjela operacija?”.

S Grbavice je također dolazilo strašnih folova, ne treba sumnjati u suprotno, ali mi kao uvjerenom “Pitaru” (stari naziv za navijače FK Sarajevo), jednostavno “vjera” ne dozvoljava da ih pominjem. Treba shvatiti da u vrijeme derbija nema objektivnosti!

Nekad su stadioni bili puni ili barem daleko puniji nego danas. Za derbije se redovno tražila karta više. Odlazak na utakmicu u “vrijeme Pitara i Košpicara” je bilo dobar izlet ili prilika za slavlje bez obzira na sportski rezultat. Fudbaleri su tu bili radi publike, iskrenih navijača i ljubitelja majstorluka s loptom, a to su Hase (lomio stative), Švabo (driblo na “maramici”), Pape (probaci loptu kroz noge, zaobiđe golmana i uđe s loptom u go), Meša (slično onom što Lampard danas radi iz slobodnih udaraca), Paja (“sa kornera” gađ'o Musemiju direktno u čelo)… znali bespoštedno pokazivali.

I danas se ovdje fudbal (ako se ovo što se danas igra uopšte može zvati fudbal) igra ali stvarno ne znam kome više. Bijedna igra po propalim terenima, sa nikakvim suđenjem i nezaobilaznim kriminalom i politikom uključenim u masovnu zabavu. Danas se na stadionima skupi jedva hiljadu, ako i toliko, gledalaca. Danas se rezultati i plasmani znaju već na početku sezone. Gine se na stadionima i oko njih. Otkad se navijači zovu Hordama i Manijacima, nema više one radosti i zezanja. Sve se svodi na ispoljavanje nagona i divljanje. Danas je fol napraviti belaj prije, za vrijeme i poslije utakmice. Samu utakmicu skoro da niko i ne gleda. Gledaju se bakljade. Danas skoro da nema ni fudbalskih majstora jer nemaju odakle iznići. Sve se manje lopta igra po ulicama, sportskim centrima, a sve više na playstation-u dok se rezultati sređuju za kafanskim stolovima. Nekad se uživalo u lopti, danas se uživa u orgijanju.

Uglavnom, na redu je još jedan “najvažniji derbi na svijetu”. S jedne strane je mlađahni Mirza Varešanović, a s druge Amar “Švabin mali” Osim. Derbiji jesu uvijek bili više od igre i činjenica je da kao po pravilu, bar u ovom sarajevskom slučaju, uvijek pobijedi tim koji nešto slabije igra tokom sezone. Ovaj put su oba kluba u vrhu tabele, Sarajevo na drugom, a Željo na trećem mjestu. Nema pretjerane razlike, pa valjda ni favorita, obzirom da su upravo prošli u četvrtfinale Kupa BiH. Ne bih baš znao tačno stanje ekipa jer sam davno prestao aktivno pratiti ovaj (ne)fudbal, pa baratam tek činjenicama.

Uglavnom, vječiti derbi, koji se igra u nedjelju na Grbavici nema sve predispozicije da potvrdi svoje čuvenje, kako zbog svega prethodno rečenog tako i zbog bojkota navijača FK Sarajevo. Šta bude biće, a ono što će sigurno biti je još jedna recka u statističkim podacima.

piše: Nermin Čengić

originalno objavljeno 2009. godine (prilagođeno aktuelnim podacima)

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Jedan odgovor na “E, moj Hase, Švabo, Pape, Meša, Paja”

  1. tekst aktuelan kao da je napisan prije 10 minuta…

    btw odlicno napisano, hvala !

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *