Enver Enko Mehmedbašić, romantični umjetnik humorističke proze, svojim je čitaocima poklonio nezaboravne trenutke vedrine. Enkini junaci su godinama uveseljavali ljude, doživljaji njegovih harlekina se i danas prepričavaju kao vicevi.

Enko Mehmedbašić je napisao na stotine putopisa koji su ljudima približili nepoznate krajeve i ljude, a zahvaljujući njemu saznali smo više o ekscentričnim Englezima, plovili okeanima, pili pivo u Švejkovoj kafani. Saznajte kako danas razmišlja čovjek koji u ambijentu kultne kafane Park, čuvene Parkuše, već četrdeset godina pije svoju jutarnju kafu.
Kada se pogleda Vaš novinarski opus, to su humor, satira i putopisi, šta je bilo presudno za taj izbor? Od rane mladosti krenuo sam sa bilježnicom, naoružan znatiželjom, prvo po našoj zemlji Jugoslaviji, a onda po svijetu. Moj život je zapravo jedno veliko putovanje. Više sam spavao u hotelskim sobama nego kod kuće. Uvijek ujutro kad otvorim prozor, pogledam koji je to grad. Nažalost, posljednjih godina to je uvijek Sarajevo. Zbog toga se osjećam starim.
A humor? Humor je rijetka biljka i u našoj, ali i u svjetskoj bašti. Ta biljka posebno teško uspijeva u oštroj planinskoj klimi, uostalom kod nas ne uspijeva ni južno voće, zar ne? Nešto bolje u posljednje vrijeme uspijeva zabranjeno voće. Međutim, uvijek je bilo ljudi koji su plovili i za vrijeme nevremena, iako su znali da je najbliže kopno – dno. Uostalom, humor je odnos prema svijetu, a kad bolje razmislim, ovaj svijet nije bolje ni zaslužio.
Sa prvim satiričnim prilozima počeli ste u Čičku, koji se nažalost ugasio, zašto? S nostalgijom se sjetim starog dobrog humorističkog lista Čičak i njegove karakteristične bosanske sudbine. Malo ko zna da je prvi glavni urednik bio Ćamil Sijarić, da je tu radio Radivoj Papić, koji je u Oslobođenju pisao vrlo uticajnu rubriku “Čovjek – čovjeku”, Stevan Bulajić, književnik koji prvi pokrenuo rubriku “Čovjek i vrijeme”, poslije su taj naslov mnogi koristili. Ali naše za kratko bješe. Neko je tada iz ljubljanske Pavlihe prenio karikaturu o Svetozaru Vukmanoviću Tempu. Čičak je ukinut, a Pavliha izlazi i sada. Tada se u ex-Jugoslaviji govorilo zakoni se donose u Beogradu, čitaju u Zagrebu, a provode u Bosni. Ovaj mali primjer političke sudbine to potvrđuje.

Sarajevo je nekada bilo centar osobenog humora, kako pisane riječi, tako i karikatura. Kakva su Vam sjećanja na to vrijeme? Mnogi su preselili u sjećanje. Pred sam rat, kao po dogovoru, odlazili su jedan za drugim. Prvo doajen pisane riječi i karikature, neponovljivi Zuko Džumhur, ode na svoje posljednje hodoljublje. Malo potom Adi Mulabegović, koji je obilježio svoje vrijeme u Oslobođenju. Šalio se jedino da su mu dobre dnevnice, a slabe noćnice. Gustav Krklec je rekao: “Svakoj vladi treba jedan Adi” i trebaće, vazda. Potom ode naš najveći boem, lirik i humorista Vlado Dijak. Ostala je samo njegova slika u kafani San. Onda usred rata ode najbolji čovjek među nama Omer Zorabdić, tiho kao što je i živio. Majstor smijeha Nikola Škrba umro je na drugoj strani Miljacke, takođe tiho i dostojanstveno, a na ovoj strani ostaše izrešetani neboderi koje narod i sad zove po njegovim junacima Momo i Uzeir. A i tumači tih uloga Rejhan Demirdžić i Rudi Alvađ su nas takođe napustili, kao i naš unikatni Esad Velić, nezaboravni Velaga. Ponekad pomislim da su me ti moji prijatelji iz kafane San i napustili i ostavili da platim ceh! Ratni ceh. Kelner, da platim životom! Naravno, ja govorim o mojoj generaciji, ali hvala bogu pojavila se sjajna mlada generacija koja me nekada nasmije do suza.
Kažu da je humor lijek za dušu, Vi ste se toga držali i u ratu pišući kolumne u Oslobođenju, uvijek ste nastojali da unesete i zrno šale, da li ste time željeli da ohrabrite ljude? Humor jeste mehlem na ranu, a humoristi narodni vidari. Vi znate da su lijekovi u apotekama poskupjeli, pa zar nije onda naša prva dužnost da ponudimo svoj lijek. Ja sam želio samo jedno – da ljude razgalim, nasmijem, ohrabrim i pozovem na sunčanu stranu ulice. Da parafraziram starog dobrog Krkleca, “Žvot je, sinko, život je lijep, vidjećeš, sinko, kad budeš slijep.” I sad kad smo u životu ostali promašeni ljudi (od toliko granata), trebali bi da se radujemo tom našem veselom i tužnom, lijepom i ružnom, ali jedinom guravom životu. Smiješili smo se pred topovskim cijevima, e, vala, smiješit ćemo se i pred fotoaparatima neke buduće porodične fotografije. Nisu imali sreće s nama, ukinuli su nam struju, a povećali natalitet. Ljudi su smrtni, ali život je vječan.
piše: Nagorka Idrizović (Sarajevo, septembar 2009)