Epitaf normalnosti: U2 u Sarajevu 1997. godine

Povodom godišnjice “potpune ljubavi u Sarajevu” (23. septembar 1997. – 23. septembar 2010.)

piše: Nermin Čengić

U2 u Sarajevu 1997. godineNestvarna vijest je prozujala Sarajevom. Nestvarna ali većini normalna. Šta uostalom može biti nenormalno ljudima koji su preživjeli više od hiljadu granata dnevno u periodu od četiri godine. Četiri duge, preduge godine.

Vijest je glasila – U2 dolazi u Sarajevo, sa kompletnom skalamerijom turneje. Sarajevo je tada bilo grad koji je dolazio sebi, još uvijek u vlastitim nedoumicama, hvatao zrak. Još se navikavalo na svakodnevnicu, još su zvuci i situacije podsjećali na užas koji se dešavao ne tako davno u kotlini sarajevskoj. Navikavali smo se na mir i stran nam je bio osjećaj da nešto, neko, želi doći nama. Nismo niti tražili, a dobili smo nešto veliko. U2 u Sarajevu, jebote!

To je bilo vrijeme kada se na prostoru od Darive do Ilidže još nije jasno profilisala glupost i gramzivost, a kamoli postala uslov za uspjeh. Još uvijek smo bili Sarajlije, dok su ekskluzivni bošnjaci, hrvati i srbi postojali tek u naznakama koje nismo jasno prepoznavali. Tada reći nekom da je “ostali” bilo je neprirodno čak smješno. Bili smo Sarajlije. To je bilo, iako smo friško prošli očaj prvog dijela devedesetih, jedno nevino vrijeme. Miševi su se još navikavali, i dok su se drugi kravili, oni su uspostavljali svoje “najnovije vrijednosti”.

Ne mogu zaboraviti iznenađenje na licima Zagrepčana, Beograđana, Splićana koji su za razliku od Sarajlija bili debelo iznenađeni najavom Bono Voxa da će kompletan cirkus od U2 POP MART turneje doći u Sarajevo. Te 1997. godine smo još uvijek osjećali uzročnu regionalnu podozrivost. Nismo još stigli da razaznamo i shvatimo ni same sebe, a kako neko drugi da nas shvati. Tražili smo se, a onda nas je ošamario jedan povelik’ rock band.

Bono Vox u FIS-u, Nova godina 1993
Bono Vox u sarajevskom FIS-u, Nova godina 1993
Bio je Bono u Sarajevu, tada gradu pod Opsadom, na dočeku Nove 1993. godine (ko ne vjeruje nek pogleda sliku), ali ta 1993. godina je svakako bila potpuno nadrealna da bi se vjerovalo kako se nije radilo samo o snu. Uostalom, da je i sam Salvador Dali došao s onog svijeta, u to bezumno vrijeme niko ne bi bio začuđen, jer smo već bili na onom svijetu, odlučujući na koju ćemo stranu s te raskrsnice. Eh da smo mi odlučivali. Neko je drugi odlučivao, al’ dobro sad, ta priča se svakako više ne prodaje. Ni snajperi, ni rat, ni mrtvi, ni krvlju okupana djeca dok ih voze u Vojnu bolnicu ili CUM, niti bilo šta što bi se smatralo olakšavajućom okolnošću što jedan OLIMPIJSKI grad dočekuje U2 kao nešto sasvim normalno, a ne veliku senzaciju, što bi u nekom normalnom životu trebalo biti.

Inspirisan dokumentarcem Billa Cartera, Bono piše pjesmu “Miss Sarajevo” po istoimenom filmu. U2 sa Lucianom Pavarottiem snima pjesmu koja je premijerno izvedena na jednom od Pavarottijevih humaniternih kocerata “Pavarotti i prijatelji” 1995. godine u italijanskoj Modeni. Dokumentarac i pjesma šalju drugačiju poruku o okupiranom Sarajevu i životu pod Opsadom. Single je prvobitno izdat pod pseudonimom benda “Passengers”.

Konačno dolazi taj 23. septembar 1997. godine. Dolaze kamioni opreme vijugavim planinskim putevima bosanskim. Dolaze Adam, Larry, The Edge i Bono.

Sjećam se da smo tada strahovali da će neko nešto “pokušati”… neku diverziju, postaviti bombu, nešto što bi nas osramotilo pred svijetom još više od bijedne činjenice da smo se klali nadomak 21. vijeka. Srećom, džaba se strahovalo.

Došli su tada i gosti, nesigurni da li uopšte smiju biti u Sarajevu. “Da li se još puca po gradu?”, pitali su ljudi iz nekog drugog vremena, sa prostora gdje su, preko svojih malih ekrana, gledali “rat uživo”. Ponavljao sam prastare folove: “Ne puca se k'o prije rata, al’ zna zalutat’ metak.” Kad sam shvatio da ta fraza oduzima previše vremena za objašnjenje jer se skoro svaki put mora razjasnit’ pucanje i “pucanje”, odustao sam i samo govorio nemojte ići sredinom ulice. I to im je bilo čudno ali je meni bilo lakše i nije zahtjevalo dodatni napor.

Sjećam se i moje bivše drage. Pop girl, kojoj je rokenrol bio egzotika. Bila je upućena u U2 otprilike koliko sam ja tad znao o šleskim tkačima – da su postojali. Zad'o sam joj kratki kurs, a tu mi je pomogla i njena setra koja je “kontala stvari”, jer je, jebi ga, odrastala u ratu, a mi smo tu djecu u ratu “drogirali” nirvanama, metalikama, ajronmejdenima,… pa povuklo vlagu.

Draga, ne pretjerano zainteresovana za sam događaj, i nesvjesna njegovog značaja, nije izražavala želju da se posadi na stadion Koševo (danas stadion Asim Ferhatović Hase), pa onu drugu kartu, koju sam kupio za svaki slučaj ako se mlada predomisli, dao njenoj sestri, koja je razjapila usta i rekla da me voli do kraja života. Draga je, jedno dva sata pred koncert, pod pritiskom sve praznijeg grada koji se seli na Koševo, svečano saopštila kako bi i ona rado išla, a ja sam rek'o da više nema karata (bilo je na tapkanju). A moglo se uć’ samo da je došla, jer je obezbeđenje, nenaviknuto na dolazak grdosije poput U2, propuštalo skoro sve redom. Moglo se komotno unijeti sto kila, danas popularnog, eksploziva, a da te niko ne zaustavi. Al’ tada se još nije razmišljalo na taj način. To je bila 1997. godina. Još uvijek se živjelo u ovom gradu.

I pored molbi raje da se strovalimo na travu (travnati teren fudbalskog stadiona), ja sam zbog “djeteta” (sestra mi u drage), odlučio da se ona i ja strovalimo na tribinu. Istok je samo nas čekao pa da zapjeva. Izašao je Sikter i zad'o himnu Bosne i Hercegovine. Onu himnu – Jedna si jedina – što je imala riječi, ne ovu današnju, višestruko nijemu. Krenulo je žestoko. “Isto MTV!”, komentartisao je začuđeno jedan do nas, nenaviknut na svjetla ogromne pozornice, a ta je pozornica i za današnje uslove bila super-mega-turbo čudo.

…talkin’ about pop music… talkin’ about pop music… pop, pop, pop, pop… Krv je počela da kola, Bono je izašao na binu i nekoliko puta rekao Sarajevo…. Masa je krenula da se talasa… Kreće Mofolookin’ for to save my, save my soul… mother suckin’ rock'n'roll…

NO MORE… NO WAR… vrištao je Bono pred kraj pjesme, a od mase se odbijalo i penjalo ka nebu… Treba li reći koliko je ovo značilo Sarajevu? I da treba ne bi se dalo objasniti riječima.

“Filmska vrpca” se uveliko vrtila. Osjećao se naboj kakav vjerovatno nijedna od prisutnih duša nije osjetila u životu. Pozitivno, lijepo, uzvišeno, ogromno… Walk away Walk away… I will follow… bile su riječi koje su proizvodile glasnice tog čudnog čovjeka sa sunčanim naočalama i mikrofonom dok trčkara po ogromnoj bini.

Na brzinu sam se osvrnuo oko sebe, ljudi su pjevali, plesali… voljeli trenutak u kojem su se našli. Ko nije znao riječi pjevao ih je – potpuno tačno i bez falinke. Usljedila je: Give me two more chances you won't be denied…. Sarajevska publika je dala sve moguće šanse irskim ludacima… Edge je odstrugao solažu kakvu nikad do tad nije i nikad od tad neće …you take me hiiiighyou gotta give it away… i Bonovo: And now I see Sarajevo…. Trnci prolaze cijelim tijelom kad neko pomene ime grada u kojem Kiko možda nije bio najsretniji ali u kojem i kiša koja je sipila tog 23. septembra 1997. godine u Sarajevu, nit’ je bila samo kiša, nit’ je mogla da pokvari išta.

A onda – spektakl. Meni i samo meni su odsvirali pjesmu koja me je zadržala na planeti Zemlji sve do tog trenutka. Pjesmu u koju sam se zaljubio na prvo slušanje (1991), pjevao je kad mi je trebalo… nekad… nekad. Ugođaj je bio potpun te večeri na Koševu. Samo par sekundi nakon jednog The Edge-ovog krešenda divljanjem na gitari, kreće plahi urlik iste te gitare i bas dionica za koju sam dan danas spreman izdati i narod i državu i sve što se izdati da. Dva usmjerena reflektora su se podigla ka nebu, raja je počela da se žari i pali, a ja sam doživio potpunu ljepotu.. Bono, sad već brundavog, promuklog glasa, počeo je zajedno sa mnom, uglas: Haven't seen you for quite a while, I was down the hole just killing time. Last time we met was a low-lit room, we were as close together as a bride and groom. We ate the food, we drank the wine, everybody having a good time except you. You were talking about the end of the world. I took the money, I spiked your drink. You miss too much these days if you stop to think. You lead me on with those innocent eyes, you know I love the element of surprise. In the garden I was playing the tart, I kissed your lips and broke your heart. You, you were acting like it was the end of the world… Cijeli stadion je proključao ili se bar meni, potpuno subjektivno, tako činilo. Nas dvoje i barem dvadeset ljudi oko nas se spontano uzelo za ruke i odvrištalo… Love…love…love…love…love…love… Love…love…love…love…love…love…

Poslije toga, što se mene tiče, nisu morali više ništa svirati. Sreća da se mene nije ticalo. Nastao je potpuni lom na prve taktove klavira: All is quiet on New Year's Day. A world in white gets underway. I want to be with you, be with you night and day. Nothing changes on New Year's Day… I will be with you again, I will be with you again… Under a blood red sky a crowd has gathered in black and white, arms entwined, thy chosen few, the newspapers says, says, Say it's true it's true… And we can break through… Though torn in two we can be one… “Turn the lights on”, viknu Bono tehničarima na srediti travnjaka. I will be with you again, I will be with you again, I will be with you again, I will be with you again…

Ostala je neispjevana strofa ali to mu niko nije zamjerio jer se nakon par uzdaha i poziva publici da mu pomogne da otpjeva In the name of love… rodila još jedna POTPUNA LJUBAV… One more in the name of love…

Na pola pjesme Bono se obratio Sarajlijama: Early morning, April 4, shot rings out in the Memphis sky. Free at last, they took your life but they could not take your pride… In the name of love! What more in the name of love?, a zatim je Sarajevo razjapilo usta Bonu i drugovima… OOOOO OOOOO OOOOO OOOOO OOOOO OOOOO…… Bio je to trenutak za sjećanje. Bono je pojasnio u nekoliko riječi na čistom domaćem(?): “Svirati u Sarajevu je vaš poklon nama!” Masa je bila u stanju orgazma, vršteći: BONO, BONO, BONO… Vidno dirnuti Irci su pripremali novi “urlik”. Bono je napomenuo da je “njegov glas slab, ali da ga naši glasovi nose kao što smo nosili jedni druge u onim sedmicama, mjesecima i godinama”… onim godinama. Upaljači su zablještali (to je bilo prije mobitel ere): I have climbed highest mountains, I have run through the fields, only to be with you, only to be with you. I have run, I have crawled, I have scaled these city walls, these city walls. Only to be with you… A onda je cijelo Sarajevo postalo jedan glas: But I still haven't found what I'm looking for… U polusnu trenutka i topline, Bono je urliknuo: This is it! This is it!

Dok smo zajedno sa Bonom, koji se borio za glas, i sami promukli ali jači nego ikad, pjevali strofu pjesme Stand by me, pitao sam sestru mi u drage: “Kako ti je?”. Bila je kratka: “Kako je glupa što nije došla.” Uhvatili smo se za ruke i podigli ih visoko u zrak pjevajući svojima (ona svome, ja svojoj) When all I want is you…

Zahvalio se Bono na dobroti koju smo mu podarili i obećao da nas “neće ljubiti u dupe nego će nas nabiti u pomenuti dio tijela”. Usljedila je pauza. Gašenje svjetala. Bilo je malo zabune, mislili smo da je gotovo. “PREKRATKO!!!”, razočarano se komentarisalo, a onda…

Pali se reflektor na izdvojenom dijelu pozornice, preplitanje gitare i tadašnji “hit hitova”, koji meni baš i nije bio prirast'o, al’ ostatku gomile očito vrlo drag. Ali u tim trenucima sve je prolazilo pa i… Summer stretching on the grass, summer dresses pass. In the shade of the willow tree, creeps are crawling over me… Nakon nekoliko trenutaka “zlokobne” tišine usljedila je “kosidba” u, ne baš očekivanoj, akustičnoj verziji… I can't believe the news today. I can't close my eyes and make it go away! How long, how long must we sing this song? How long? How long? Tonight, we can be as one. tonight! Broken bottles under children's feet. Bodies strewn across the dead-end streets. I won't heed the battle call. It puts my back up, puts back up against the wall! Sunday Bloody Sunday, Sunday Bloody Sunday, Sunday Bloody Sunday… a onda cijeli stadion: Sunday, Bloody Sunday… Tonight…we can be as one… tonight…. I bilo smo tu noć – JEDNO!

Pred kraj koncerta (čuj koncerta) usljedilo je ono gdje smo stali pred rat. Ono gdje smo zaustavljeni u svemu što smo, naivni, imali na umu. Pjesma koja je sa derneka prešla u usta onih koji su preživjeli sve što se preživjeti imalo: See the stone set in your eyes, see the thorn twist in your side. I wait for you. Sleight of hand and twist of fate on a bed of nails she makes me wait. And I wait without you. With or without you, with or without you…

Izvinuo se Bono po ko zna koji put zbog promuklog glasa i započeo pjesmu posvećena Sarajevu. Potpuno! Pjesma koju su U2 i Sarajevo te noći, kao i sve ostalo, otpjevali uglas: Is it getting better or do you feel the same? Will it make it easier on you now? You got someone to blame? You say: One love, One life, One blood. One life with each other. Sisters, brothers. One life… We get to carry each other, carry each other… One… One…

Bono je na samom kraju “izlaganja” pojasnio svoje stanovište, saopštivši cijelom svemiru kako Sarajevo vidi kao GRAD BUDUĆNOSTI. Svi pristuni su potpuno vjerovali u te riječi. Mislili smo da ćemo nakon koncerta U2 u Sarajevu početi živjeti, a ispostavilo se da smo otprilike do tada živjeli. Sarajlije su tada doživjele vrhunac nakon kojeg su se polako počele predavati. Uvjereni da su svi shvatili poruke koje je U2 donio te vrele, kišne jesenje večeri u Sarajevo danas shvatamo da smo bili u krivu. Još kako u krivu. Nedugo nakon tog koncerta, papanluk je počeo preuzimati i do danas se uselio u sve u šta mu nekad nije bilo pristupa. Papanluk je postao preporučeni način života. Rijetki, preostali su ostali u toj 1997. godini, željni života u svom gradu. Života koji smo imali i onda kad nam je smrt dahtala za vratom. Života u kojem smo bili MI, a ne bilo koji ONI.

Larry Mullen je kasnije izjavio kako je “sarajevski koncert vrijedio svih 20 godina njegovih nastupa”.
Bono je rekao da mu se “nikada takvo nešto nije desilo i da bi vjerovatno u sličnim situacijama i sa vidno oštećenim glasom bio izviždan, a ne nagrađen fanatičnim aplauzom”.

* Snimci ponuđeni za download su originalni snimci sarajevskog U2 koncerta.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

2 Odgovori na “Epitaf normalnosti: U2 u Sarajevu 1997. godine”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *