Festival Ops(t)ade

Postoji li granica preko koje zaista ne želite ići? Postoji li pjesma koju odbijate pjevati? Postoji li magarčenje kojem nećete prisustvovati? Postoji li obraz koji se poslije svega može oprati? Postoji li laž u koju nećete povjerovati?

piše: Nermin Čengić

Dvadeset godina je dovoljno da prestane. I prestalo je. Konačno su me, možda i ne htijući, uvjerili da sviram kurcu svaki put kad, ja kažem: sjetim se, oni kažu: naričem; o sudbinama, životima, dragim licima i nimalo dragim dešavanjima što su uzrokovali strahovitu malobrojnost svih nas kojih je trebalo biti više i kojih treba biti više da bi se nikad življa bizarnost korigovala i pretvorila u normalnost. Sobom su odnijeli volju, želju i znanje, ostavljajući nam vječito nedostajanje, prazninu koju nijedna manifestacija u pokušaju izražavanja ljudskosti ne može nahraniti. Zauvijek okovani u zamci, koju samo dobar lovac tako dobro umije postaviti, nismo u pretjeranom htjenju da se pomjerimo i mic-po-mic izguramo futavce u redove za ciglu.

Sarajevska duga, 6. april 2012 (foto Feđa Štukan)
Sarajevska duga, 6. april 2012 (foto Feđa Štukan)

Hoće li biti dovoljna mudrost koju nismo tražili, periodična vriska kojoj nismo pretjerano vični, umjetnička intervencija koju ljubomorno ne damo skrnaviti jer smo plagirajući nju plagirali i same sebe? Hoće li sve to, i još tome dodaj, dakle, biti dovoljno da oprostimo sebi što smo glasali krajnje maloumno i što svake dvije godine autistično glasamo i podgrijavamo smrdljivu lešinu do neukusa neukusnog neukusa neukusu? Da li će biti dostatno da onako mangupski namazano pljucnemo kad ugledamo govno nasred ulice, govno koje nije animalnog porijekla? Da li se smijemo zaustaviti na provjeri svake misli prije nego je kažemo ili bi bilo bolje reći pa šta bude, a ne čekati reakcije kako bi se opredjelili jesmo li podrška ili smo zadrška. Kad smo tačno postali tako masovno oportuni? Odgovor je neminovan.

Na granici

Je li nam postalo sasvim svejedno? Apsolutno. Mudrijašenja je na vrh glave i samim mudrijašima koji shvataju da su neshvaćeni, jer što jednostavnije vaze sve manje je odziva, a kad zakomplikuju onda ih niko ništa ne razumije. A sredine nema više niti je, sramotno ukinutu, više iko priziva. Zašto da se kvari idilični raspored imalaca i nemalaca. Imalac imanentno ima. Nemalac imanentno nema. I to mu je sve što ima.

Silno je nepravedno ovo vrijeme koje će se pamtiti samo po gramzivosti i prljavštini, po novouvedenim običajima koji će, već je sasvim jasno postati dio lokalnih folklora, bez obzira na nakaradu procesa, bez odnosa prema štetnosti rezultata. Pohrliće svjetina na špicaste vrhove kako bi na trenutak stekla dojam da vlada. Malo jači povjetarac će ju razuvjeriti, ali o povjetarcu će kad do povjetarca dođe. Jer, ako jednom valja, svima mora valjati ili će izbiti novi sukob na nevidljivoj, a rasprskavajuće prisutnoj granici bezobrazluka i letargije.

Šizofrena potreba za (ne)slaganjem je multiplicirana glomaznošću ponuđenog plijena. Odstreli i osude, već uvriježeno, sablasni su i brutalni. Ideolozi u pokušaju prostiru ćilim bisernih dupljaka očekujući da ih neko pohvali za razboritost u svinjcu. Svi na ruke, svi na noge, ko već šta ima, samo da nove vođe a “naša su raja”, nedodirljive (p)ostanu. Gadljivo neko vrijeme. Pardon. Htio sam reći, tj. napisati gadno neko vrijeme.

Duhovi

Još nema svijetla, a kad bi moglo nema sigurnog odgovora. Sa svjetlom ti se ovdje nikad ne zna. Osvjetljivači na marginama urbanog ostavljaju hazardni otpad više ga i ne krijući, više se i ne pravdajući. Razdrmavaju duhove i budeći prošlost nose u oku nakapanu suzu, prave se da se sjećaju nečeg što se desilo prije dvadeset godina dok su, baš kao i danas, pljeskali u čast Gospodara Novca i Princeze Demokratije. Dijetetu, koje je rezultiralo iz te alave veze u nimalo sterilnim balkanskim uslovima, i da postoji inkubator koji bi mu pomogao neće dati. Nogom će ga nabiti čim iscrpe i posljednji potencijal.

Valjalo bi se sjetiti onoga što je sutra bilo, pa da nam se prošlost razbistri. Valjalo bi se otrgnuti iz kandži i čeljusti uspavane zvjerke. Postoji onaj dio između plećke i bubrega, pa kad ju se tu dovoljno dugo udara ona gubi snagu i trebuje moć. I tad je udariti treba. Zamesti joj tragove, posuti krečom, zapaliti i opet posuti krečom. Neka iznenadno blagostanje ne uzrokuje ljenost, pa i za koju godinu opet krečom posuti. A, do toga dug je put. Valjalo bi krenuti, da kasno nam nije, da daleko nam nije.

Zaista: Postoji li granica preko koje ne želite ići? Postoji li pjesma koju odbijate pjevati? Postoji li magarčenje kojem nećete prisustvovati? Postoji li obraz koji se poslije svega može oprati? Postoji li laž u koju nećete povjerovati?

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *