Ginulo se za slobodu džaba

Šezdeset i pet godina k'o šezdeset i pet vijekova daleko od te svakako sudbonosne 1945. godine. Od dana kada je ovaj grad pomislio da mu dolazi ljepše vrijeme i, kao svako živo biće normalnih nakana (što se tvrdi da je ovaj grad nekad bio), gledao u budućnost s nadom u nezaustavljivost prosperiteta.

Smoždeno Sarajevo
Smoždeno Sarajevo

Te, dakle, pradavne 1945. godine ekipa na čelu sa Vladimirom Perićem, popularnije Valter, obavila je nekoliko diverzija koje su bile od presudnog značaja antifašističkim odredima u aktivnostima tjeranja nacista iz grada na Miljacki. Kada se pozdravljao sa životom, u Električnoj centrali između Skenderije i Marindvora, Vladimir Perić je zasigurno vjerovao kako je uradio ključni posao da se sjeme zla zauvijek zatre, barem na prostoru od Faletića do Vrela Bosne. Nekoliko decenija se zaista tako i činilo, tako živjelo. Uvjereni da su na pravom putu stanovnici ovog grada su decenijama razvijali prepoznatljivost, razbuktavali sopsvenost, a sve je kulminiralo osamdesetih godina prošlog vijeka naglom eksplozijom entuzijazma u kulturnom, sportskom i umjetničkom izrazu kakav je bio jedinstven u regiji i svijetu.

Scena iz filma Valter brani Sarajevo

Otkad se autor ovog teksta sjeća, a to će mu biti od kraja sedamdesetih godina, Sarajevo i Sarajlije su zauzimali posebno mjesto u zajednicama nekad zajedničke države pa i šire. Uvijek se tražio taj posebni sarajevski začin – konkretan (i relativno zdrav) humor svojstven gradu na Miljacki, koji je obarao zidove i rušio predrasude. Nije bilo shvatljivo mnogome puku kako se neko tako dobro može zajebavati, zajebavajući samog sebe ali je prolazilo. Još kako je prolazilo. Nostalgija će i dalje prizivati iskričavost nazovi “duha sarajevskog” koji se posljednjih dvadesetak godina, nekako, smiri, povuče, nestade(?). Apstrakcija tog nekakvog duha je lebdjela nad gradom željnim života. Gradom koji je disao punim plućima i koji je masa prigrlila kao nešto svoje, čineći ga i većim i značajnijim nego je grad to zaista htio ikad postati.




Sav taj, od nekog nazvani, duh sarajevski je nestao u naletu ludila i, ukoliko je zaista postojao, poremećen nenormalnošću se nije mogao izboriti sa zlom. Načet i izranjavan, sa dubokim ožiljcima koji se kriju zbog stida ili tek estetike pretvori se grad u sajmište taštine i neukusa. Dokazivanja neiživljenih likova iz nekadašnjih anegdota koji postadoše jako bitni ljudi u aktuelnom trenutku. Nestade bezbrižnost i znanje života, nekad zalivenog čistom izvorskom vodom iz, kažu, šest stotina čistih, pitkih, ledenih planinskih izvora vode koji se probijaju sa padina grada u kotlini Trebevića, Jahorine, Igmana, Bjelašnice, Crepoljskog… Sve priče koje bi danas bile ispričane se čine nestvarnim i u ovakvoj sadašnjosti zvuče kao da su bilježene negdje sasvim drugdje, negdje gdje se sad levitira, a ne čeka izgradnja autoputeva. Danas se preživljava na marginama sjećanja, a duplom dioptrijom se jedva pronalazi “Sarajevo” u Sarajevu.

Bilo je tu i Olimpizma, i Nadrealizma, i rokenrol (i drugih) škola, i fine tradicije mahale (i mahalštine je uvijek bilo doduše), i komšiluka, i… sve ostade tek u sjećanju pa dok sjećanje traje i dok ima ko da ga čuva.

Neću da zaboravim!

Od aprila 1992. godine, kada se uljuljkana kotlina iznenadi napadom zla, te izađe na ulice da se suprostavi čaraparima na barikadama, usput ponudi i dvije žrtve Olgu i Suadu, borba za razum i dalje traje. Bezdušnost rasturanja arhitektonskog bića povukla je za sobom živote. Po padinskim dijelovima grada nikoše tad iskopine u koje su Preostali smještali prkos i čuvali svoj krug od nestanka. Igralo se ruskog ruleta sa snajperistima, minobacačlijama, tenkistima… Pjesnici uzeše puške i zavisno od “strane u sukobu” ubijaše ili braniše od ubijanja. Ali to danas više nikom ništa ne znači. Veterane niko ne sluša, čak im se i izruguje. “Mekinjaši” sa švercerskih tura i uvlačiguzi koji carstva izgradiše na doniranim novcima postadoše bitni pa i presudni za život današnjeg grada. Sarajevo se bitno strukturno i kulturološki promijenilo. U stanju je akutnog šoka. Grad u ekspanziji pretvorio se u kasabu tvrdog betonskog nadvisja. Novostasalim generacijama preporučiše da radije u sebe saljevaju hektolitre turbofolka i bespameti nego da saznaju istine od Bašeskije, Bašagića, Skenderove, Kreševljakovića, Džamonje, Sarajlića, Žuje, Topčića…

I kao da se baš ništa, a kamoli presudno značajno, prije 15-20 godina nije desilo. Zaboravili smo. Zaboravili i ono što je bilo prije 65 godina, a nekako još upornije i zadrtije zaboravismo i ovo što nam se ne tako davno izdešavalo. Zaboravili smo i ne želimo se sjećati. A bez sjećanja smo tek siromaštvom bogati.

Danas furamo novim pravcem. Prekidamo – kako ih nekad karakterisasmo – neraskidive veze. Ne razumijemo više ni sebe, a kamoli druge. Danas smo spremni na sve osim na ljubav. Rijetko, previše rijetko da se ne bi napomenulo, osjećamo zaista Sarajevo. Onakvo Sarajevo kakvim se volimo podičiti kad god nam je na ruku. Sve je pretvoreno u politički forum u kojem opstaju samo najjače zvjerke čija sposobnost nije podudarna sa potrebama. Plemenska identifikacija je zamijenila građansku. Ruralno je požderalo urbano. Nešto, grubo ali vrlo konkretno definisano kao Papanluk, je stvarno obilježje današnjeg jubileja Oslobođenja Grada Sarajeva. Jer Sarajevo nikad nije bilo zarobljenije nego je sad i nikad nije bilo dalje od (nedo)sanjanog Sarajeva.




Proteklih nekoliko godina se protestima pokušala vratiti smjernost i biće. Iako uzrokovano besmislenim ubistvom dječaka, bar na nekoliko mjeseci grad je prodisao, osjetio zamah, želju. Brzo su ti protesti propali. Previše brzo, zahvaljujući pažljivo izgrađenom nepovjerenju. Više niko ne vjeruje u takvu vrstu pobune. Kulturom se stihijski već godinama pokušava vratiti obraz ali kulturu se ne podržava, čak i sprječava u djelovanju. Sport je odavno svoje uspjehe bazirao na slučajnost i vanredan talenat. Muzika je… pa dobro, u muzici kao tradicionalno raspjevani stojimo relativno dobro. Imamo primjerne predstavnike u svim žanrovima koji, opet, samo vlastitim naporima uspjevaju o(p)stati i predstaviti svoju umjetnost. Međutim, sveukupnosti nema. Sporadičnost se prepoznaje kao način života i uticaja. Trenutne euforije su zamijenile ćeif. Silikoni su zamijenili sevdah. Erektivne građevine obrazuju novu dimenziju. Ljudi, bezlični i oborenog pogleda prolaze poroznim asfaltom. Ljudi su, umjesto građana (da ne kažem Sarajlija, gluho bilo), postali tek stanovnici, naseljenici, kamperi? Ne postoje više jasni i uporedni, jednistveni predstavnici onog što se nekad zvalo građanima. Nema više Sarajlija/Sarajki? Možda je prejako i previše ali povučeni u sebe samo na slikama i svakovrsnim komemoracijama osjećamo žiganje u predjelu gdje se vjeruje da je duša, dok druge žiga malo južnije od duše. Žalopojke su preuzele inicijativu. Plače se bez suza, a strah čovjeka od čovjeka je skoro pa zakonom zaštićena kategorija.

Dakle, prošlo je 65 godina od “prvog” 6. aprila, a bistu Vladimira Perića Valtera je zaklonila tenda turbofolk kafića. Prošlo je 18 godina od “drugog” 6. aprila, a na čas istorije dolazi desetak građana (porodica i prijatelji) da odaju počast Olgi i Suadi na nekadašnjem Vrbanja mostu koji dobi ime po njima iz nekih, ne mogu se sjetiti kojih, razloga. Nema se kad, trka po tržnim centrima je uzela danak. Za sniženje više, za pivu manje, bore se današnji zlodusi teškim naoružanjem – religijom, fašizmom, bestidnošću… Odgovor tome je opšta letargija i ravnodušnost. Ko će pobijediti u tom aktuelnom ludilu MOŽDA saznamo nekog “trećeg” 6. aprila. Možda je velikim slovima jer ko zna hoće li se već sljedeće godine iko sjetiti tog datuma.

SMRT FAŠIZMU!

piše: Nermin Čengić

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Nermin Čengić

11 Odgovori na “Ginulo se za slobodu džaba”

  1. Bravo Nermine ! Papanluk, turbofolk i ostale gadosti, polako ali sigurno ubijaju duh nasega grada.Sada zivim podaleko od mog sarajeva, ali svaki put kada obilazim (uglavnom mezarje), jedva da prepoznajem moj voljeni grad.

  2. Jednom zauvijek neka se shvati da su Sarajlije i Sarajke svi ljudi koji zive u tom gradu! Svi smo odnekle dosli. Pa i Cengici su odnekle dosli i postali “Sarajlije”. I ovi ljudi koji su dosli i koji ce doci su “Sarajlije”. A sta bi drugo bili? Dakle ta kuknjava kako vise nema “Sarajlija” i “Sarajki” je vise qurcu za uÅ¡i. Doslo je novo vrijeme i ono sto je bilo nikada se vise vratiti nece. Umro je drug TiTo..Sve sto se dogadja nije samo sindrom Sarajeva nekog svih gradova..Ljudi, kapital i roba se krecu i traze kupce..zivimo u doba kapitalizma. “Nije vam odgovaralo da svi budemo jednaki i da nema ovakvih razlika medju ljudima…..”

  3. @ POfalic

    Super ti je namjera meÄ‘utim u prvu je ÄŒengić – nema viÅ¡e Sarajlija, sad su tu biÅ¡njaci, hrvati i srbi. Pročitaj ponovo tekst i shvatićeÅ¡ Å¡ta je čovjek htio reći

  4. @ POfalic

    Da mi je malo tvoje “pameti”, da se odmorim.

  5. Hvala burkina :) Nemoj me samo levatit sada sa forama, procitaj ponovo, pa nisam mutav :)Pa i ranije su bili Srbi, Hrvati i “Muslimani”, pa nije to nastalo sada poslije rata. Nije to posljedica rata! Kao nije se gledalo prije rata ko je ko :) Ee ostavi tu pricu za potpale :) Vrlo dobro se pokazalo ko je sve zivio u Sarajevu prije rata, ko je bio “Sarajlija”. Na mali mig Radovana skolski drugovi i drugarice, RAJA iz kafica, raja sa derneka ode na drugu stranu. Cega je to pokazatelj? Pokazatelj da je Sarajevo (kao i cijela bivsa drzava moze se reci) bilo kao drogirano. Merak ti,drzi te, puca te zivot pravo…ali onda kada droga popusti dodje frka..Znaci, onaj ko je htio da ode (i usput iskopa djeda i baku)otisao je, ko je ostao, ostao je..Ko hoce da dodje, bujrum..To su odlike velikih gradova,svako dobronamjeran je dobrodosao. Meni je tuga pogledati grupe na Fejsbuku u stilu, rodjene Sarajlije, Sarajevska raja …Upravo ti koji prave te grupe pokazuju suprotno. Zajebite pricu o Sandzosima, Svedjanima,Hercegovcima…to je tako primitivno i nazadno..Nadji svoj kutak u gradu, u svemiru i guraj naprijed, ma gdje da si!!

  6. Bogme si ti POfalic dobro fulio smisao svega napisanog, ali potpuno… bolje shuti, manje ces valjat gluposti

  7. Pa de, doktore pojasni ziv bio! Eto, ja fulio ti mi pojasni, ok? I jos mi molim te pojasni i navedi gdje to valjam gluposti?

  8. Da te poguram doktore..Kako je Sarajevo bilo “oslobodjeno” 1945-te jasno se vidjelo eto i po nazivu ulica,eto uzecemo samo to. Jeste, otisli su njemacki nacisti ali su dosli drugi, preobuceni, sa zadatkom da naprave “neki novi grad”. Krkani sa petokrakom. Jasno se vidjelo ko je zavladao ovim gradom. Tako si imao ulicu Milosa Obilica znamo gdje, Park Cara Dusana znamo gdje,Nemanjinu, Brace Jugovica, Principov most..De bolan mucni malo glavom. Ko je bio na strateskim mjestima u ovome gradu? Ko se naseljavao sa kolca i konopca? Oni koji sada po forumima pisu:”Da rodjen sam 100 metara od Zeljinog stadiona ali sam uvek navijao za Zvezdu”. Je li za takvima treba zaliti? Za Nenadom Jankovicem-Neletom Karajlicem za koga je postojanje muslimana problem od 7 vijeka. Je li to novotalasna druzina za kojom ovaj grad treba da zali,i jos Bregovic, Colic, Nemanja Kusturica..Je li njih i njihove ostavstine sada treba traziti pod lupom da bi se naslo kao to neko staro “bolje” Sarajevo?

  9. U potpunosti se slazem sa POfalicem; zna se da ni Cengici nisu sarajlije, vec porijeklo im vodi iz Ustikoline kod Gorazda, tako da ova diskusija ispade itekako besmislena…

  10. Zašto vaši komentari uvijek moraju biti glupi? Zašto nikad ne pročitate, da ne kažem shvatite tekst? Zašto ste glupi? Molim vas, nek mi neko odgovori, zašto ste glupi?

  11. Pa zar nebi doticni trebao da se drzi, recimo nekog nivoa kulture dijaloga, sto znaci, bez vrijedjanja; ja sam replicirala gospodinu koji je aludirao na porijeklo porodice cengic i nista vise..a sad ako je ta informacija nekoga “pecnula”, sta je tu je, tako je..

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *