Glup glupog ne konta

piše: Nermin Čengić

Priča poznata: sve bi mogli mi kad bi htjeli ali, eto, nećemo. Vrlo bismo rado svašta nešto ali nam se ne da. Sve mi kontamo, apsolutno shvatamo. Svima je sve jasno, fleširali smo u tolikoj mjeri ali da je kako da to, opet, neko drugi uradi za nas. Vika je uzaludna pa niko i ne viče. Usnuli smo u Ničemu, a sutra će nam se, ako budemo iskreni prema sebi, razbistriti da smo Ništa.

I te Evrope nas kao hoće, a mi se kao nećkamo. Ne znamo ni da li postojimo, a neko nas kao hoće. Bili smo Evropa kad Evrope nije ni bilo, čuje se od mudrih koji svoje dane provode u prostorima kariranih stoljnjaka, odakle bistre sve istine svijeta i preporučuju rješenja. Još nas je strah jednih drugih, a evrope su se posebno isprepadale dijel(ov)a nas. Evrope nas ne kontaju a i kako bi kad ni sami sebe baš ne kontamo. Ustvari, kontamo mi sebe ali je tako teško napraviti taj potez koji će odvojiti guzu od naslonjača i pokrenuti bilo šta. Baš bilo šta. Iako sve tako dobro kontamo, opet, ne znamo jesmo l’ ono što smo bili, il’ smo postali ono što nikad nismo bili, il’ jednostavno nismo sigurni ni šta smo to bili niti šta bismo bili kad bismo htjeli. Da nam je da budemo nešto, šta god, samo da pripadamo, to je jedino izvjesno.

Nisu mi možda sve stvari jasne, nit’ se smijem vratiti na prethodno napisano jer BiH nas, ne daj bože, prepoznao i otračao u nekoj većoj, možda vulgarnijoj, varijanti, a to ni po koju cijenu ne bi trebalo. Uglavnom, dobro nam je. Dosta je što se prepoznajemo na rasturenim dernecima gdje se, već nakon treće pive, sjetimo da smo još nešto drugo osim ljudi. Vidimo se na izrovanim ulicama dok lomimo noge i ruke u nastojanju da pređemo na drugu obalu. Upečatljiva je, zasita, ta nevjerovatna energija kojom potiskujemo svoju moć odbijanja da se izjasnimo za Život. Vidimo se u svim tim naglo osvještenim bošnjacima, srbima i hrvatima. Istina je, malo smo si nejasni u nepostojećim Ostalima ali rastvori nam se kad god vidimo vođe koje nam svakodnevno ulaze u kuće i svakodnevno odnose sve što je vrijedno. Na, šutnjom, predatom nam zahvaljuju posprdnim smijehom i nastavkom dogovora o dogovorima. To nam je valjda jasno i o tome se ne treba mnogo pojašnjavati.

Niko mi više, zaista, ne treba objašnjavati kako to da nakon “svega što su nam uradili posljednjih dvadeset godina” i dalje slavimo ratne zločince, i dalje molimo bogove da nam ove trenutne zamijene novima, po pravilu optuženim tj. dokazanim lopovima. Trudimo se da se to čudo bosanskohercegovačke demokratije nastavi sve dok potpuno ne nestanemo.

Postao sam sasvim ravnodušan i na tuče, ubijanja, potezanje noževa, premlaćivanje nasred ulice u po bijela dana, obično bez razloga, ili za nekih pet-deset ubrizgavajućih maraka. Ravnodušan sam skoro kao i nadležni kantoni, gradovi i ministarstva kojima je rješenje ubijanja – ubijanje.

Razumijem čak i potrebu da se uništava javno dobro, nipodaštava i ukida kultura, da eskalira papanluk. Na osnovu rečenog se gradi ono što će nam spočitavati djeca i zbog čega će nas psovati unuci kad ih trefe njihove devedesete.

Mnogo toga mi je stvarno jasno. Jedino što mi nikako nije jasno je – zašto se i dalje trudimo da bilo kome, pa i sebi, dokažemo da postojimo. Glup glupog ne konta, a i zašto bi.