Goli čovjek u Sarajevu

Privlačno je biti evropska prijestonica kulture, makar tokom samo jedne godine. Ali, Sarajevo nema nikakvih uslova za to. Na kraju krajeva, ono više nije ni multietničko, ni multikulturalno, ni kosmopolitsko. Crveni festivalski tepisi mogu stvoriti privremenu iluziju i ništa više. U ovom gradu živi oko 100 hiljada nepismenih i isto toliko polupismenih ljudi, a da to nikoga posebno ne uznemirava

piše: Gojko Berić

Sarajevo čeka da bude proglašeno evropskom prijestonicom kulture 2014. godine! Stanovnici današnjeg Sarajeva, namjerno ne kažem građani, izuzev njegove umjetničke elite, nemaju pojma o čemu se tu radi, šta to može da znači, niti ih se to tiče. Baš ih briga što Ibrahim Spahić ne može da spava čekajući tu vijest. Inicijator i glavni meštar Sarajevske zime ima želju da svoju kulturnu misiju u ovom gradu produži na sva četiri godišnja doba i da o tome zvoni cijela Evropa. Ako uspije, slava će pripasti njemu, a ako stvar makar i privremeno propadne, krivica neće biti njegova. Spahić posjeduje sposobnost da svakog ubijedi kako je ono što on predlaže i radi najbolja moguća stvar. Jedni ga smatraju dragocjenom pojavom, a drugi velikim ublehašom. Šanse su mu i ovog puta velike, ponajviše zahvaljujući činjenici da Komitetom za kulturu i obrazovanje Evropskog parlamenta rukovodi Doris Pack. Ova njemačka političarka svojski se trudila da svoju pokroviteljsku misiju u Bosni i Hercegovini učini što uspješnijom. Pokušavala je mnogo, a učinila malo, jer stvari najčešće nisu zavisile od njene volje. Već u pristojnim godinama, na zalasku političke karijere, gospođa Pack sada ima priliku da za ovaj grad najzad uradi nešto konkretno.

Biti evropska prijestonica kulture, makar samo u toku jedne godine, to zvuči koliko privlačno, toliko i pretenciozno. Jasno je već na prvi pogled da u Evropi postoje na desetine gradova sa neuporedivo većom kulturnom tradicijom i slavom. U poređenju s njima, Sarajevo je kulturna provincija. Jedini kriterij koji Sarajevu omogućuje ovu kandidaturu je taj što tu zapravo i nema nekih ozbiljnijih kriterija. Dokaz za to je da je jedne godine čak devet gradova dobilo naziv evropske prijestonice kulture!? Doris Pack drži da danas Sarajevo “predstavlja izuzetan interkulturalni centar u Evropi i svijetu”. Ova tvrdnja je u najmanju ruku pretjerana i više je izraz euforičnog raspoloženja, nego racionalnog mišljenja. Uostalom, da bi ta ideja bila ostvarena, trebalo bi cijeli grad dovesti u stanje kakvo je teško i zamisliti. A to bi strahovito mnogo koštalo.

Ljudi obično misle kako je patriotska dužnost zažmiriti pred stvarnošću i navijati za nešto što je, bar u doglednoj budućnosti, čista utopija. Većina pripadnika sarajevske umjetničke elite podržava ovu kandidaturu Sarajeva. Kao razlozi zbog kojih je grad zaslužio takvu čast, pored ostalog, navode se i neke godišnjice: 2014. navršava se sto godina od sarajevskog atentata i početka Prvog svjetskog rata, 30 godina od Zimskih olimpijskih igara, i isto toliko od prve Sarajevske zime. Zašto bi ijedna od tih godišnjica bila adut Sarajeva? Jedan krvavi rat nema nikakve veze s kulturom, on je, naprotiv, kao i svaki rat bio izraz barbarstva i antikulture. Tačno je da je Sarajevo tokom Zimske olimpijade ličilo na bajku i da je živjelo u atmosferi otmjenosti i nesvakidašnje uljudnosti. A onda je sve nestalo poput bengalske vatre. Olimpijada nas nije učinila ništa boljim nego što smo bili, petnaest miliona zarađenih dolara brzo je potrošeno, olimpijski objekti prepušteni su nebrizi i nekompetentnosti grupe Mikulićevih činovnika, a na osmu godišnjicu Olimpijade poklali smo se i definitivno razišli.

Ne znam koliko ćemo još lagati sebe i Evropu o tome kakvo je današnje Sarajevo. Valjda nikoga ne treba uvjeravati da ono nije ni multietničko, ni multikulturalno, ni kosmopolitsko, bar ne na način na koji je to bilo. Crveni festivalski tepisi mogu stvoriti privremenu iluziju i ništa više. Sarajevo je preživjelo troipogodišnju opsadu, ostalo je teško ranjeno, ali s nekom nadom, da bi ga onda primitivni politički oligarsi, u sprezi s kleronacionalistima, pretvorili u njegovu suprotnost, u grad straha, omraze i netolerancije. Građanska klasa Sarajeva je desetkovana, a njegova današnja demografska većina, mahom pridošla iz provincije, politički i vjerski je indoktrinirana tako da odbacuje sve multi-kulti vrijednosti. Među radikaliziranim muslimanima najomraženiji spomenik u gradu je figura golog čovjeka, koja simbolizira ljudski kosmos, dar italijanskog kipara Franceska Perillea. U julu 1997. spomenik je postavljen na Trgu oslobođenja Alija Izetbegović, sa uklesanom porukom: “Multikulturalni čovjek izgradit će svijet”. Nije li ova poruka poslana sa pogrešnog mjesta?

Haris Pašović, jedan od onih koji su krajnje rezervirani prema Spahićevoj inicijativi, plaši se da Sarajevo ne dobije status evropske prijestonice kulture kao kakvu milostinju, što bi imalo više politički i humanitarni karakter nego kulturni. To bi, navodno, za nas bilo “veoma uvredljivo”. Pa, sve što je Evropa proteklih godina činila za Bosnu bilo je pranje vlastitih ruku zbog onog što nije činila kad je to bilo najpotrebnije. Na kraju krajeva, cijelo proširenje Evropske unije na istok bilo je rezultat njenih političko-humanitarnih odluka. Stvarna uvreda za ovaj grad jeste činjenica da u njemu, prema nekim procjenama, živi oko 100 hiljada nepismenih i još toliko polupismenih ljudi, a da to nikoga posebno ne uznemirava, pa ni ovdašnje intelektualce, akademike i vrhunske umjetnike.

Ni veliki pojedinačni dometi, kakve su ostvarili Danis Tanović, Jasmila Žbanić, Haris Pašović, Dino Mustafić i drugi, ni boljševička proizvodnja fakultetskih diploma, ne mogu biti zamjena za model opće kulture. Fakultetska diploma ne eliminiše primitivizam. Eliminišu ga urbana tradicija i kultura življenja, na koju će Sarajevo morati još dugo čekati.

oslobodjenje