Moja sjećanja na početak rata vezana su za izbjeglice sa područja Foče koje su odjednom počele da prolaze u velikim kolonama kroz Trnovo i moje selo. Tada sam shvatio da se dešava nešto čudno i nesvakidašnje. Ali i pored toga, moja porodica je i dalje nastavila da živi normalno. Mislim da smo sve to olako shvatili. Ljudi su dolazili i prolazili kroz selo. U osnovnoj školi su im organizovali mjesto gdje su se mogli odmoriti. Nisu se zadržavali, već bi prenoćili, nešto pojeli i nastavljali put dalje. Uplakani i prestrašeni dolazili su sa pričama kako je Foča u plamenu i kako svakodnevno odvode ljude. Mi smo sve to slušali i žalili zbog njih, ali smo i dalje bili u ubjeđenju da to neće doći do nas. Stariji su obrađivali zemlju, a mi djeca išli smo u školu. Jednostavno nismo bili svjesni da se to stvarno dešava, a naročito da se može desiti i nama. S obzirom da sam bio isuviše mali, nisam mogao razumjeti politiku i tadašnja dešavanja, a ni moji roditelji me nisu htjeli opterećavati sa tim. Sjećam se samo da se odjednom neka nesigurnost uselila u ljude.
Čini mi se da nije baš puno vremena prošlo od događaja u Foči, a i mi smo protjerani iz našeg sela. Ne mogu tačno da se sjetim datuma, ali znam da je bila 1992. godina. Mislim da je tada palo Trnovo, pa smo po nekom automatizmu morali napustiti selo. Samo znam iz priča mojih roditelja da su mještani Muslimani bili jako slabo naoružani i nespremni da se bore sa bilo kim, pa smo morali otići da bismo spasili žive glave. To je bio prvi put kada smo pobjegli od kuće. Otišli smo u selo Šabiće, na Bjelašnicu, gdje smo proveli neka tri mjeseca. Onda je naša vojska oslobodila Trnovo, pa smo se vratili kući. U tom periodu, sve negdje do jula 1993. živjeli smo koliko-toliko normalno. Negdje oko desetog jula počela je velika ofanziva na Rogoju. Sjećam se da smo u selu ostali skoro do zadnjeg dana, sve do njegovog pada. Taj odlazak duboko mi je ostao urezan u sjećanje. Bio sam svjestan svega i plakao sam. Krenuli smo kasno na večer i došli u selo Dejčiće. Tu smo se malo odmorili i onda nastavili put prema Igmanu idući pješke. Iako sam imao samo devet godina, bio sam svjestan koliko je bitno doći do Igmana, jer ćemo tamo biti sigurniji. Putem su stalno pucali na nas, mada su znali da nismo vojnici. Dobro se sjećam rasprskavajućih detonacija i svjetlosti granata koje su padale u noći dok smo hodali. Kada smo došli na Igman morali smo sačekati zoru, kako bi u onoj prvoj jutarnjoj magli koja je bila veoma gusta probali sići do Sarajeva. To je bio jedini način da nas ne primjete. Uspijeli smo doći do Hrasnice, gdje je roditelje, mene i brata prihvatio jedan rođak. Njegova kuća je već bila puna izbjeglica i znali smo da tu ne možemo ostati dugo. Otac se počeo raspitivati i tražiti nam drugi smještaj. Bilo je poprilično teško, jer nikoga sem tog rođaka nismo poznavali u Hrasnici. Kod njega smo proveli skoro dva mjeseca i onda smo otišli u Sokolović Koloniju, naselje u blizini Hrasnice. Po preporuci jedne rodice došli smo u kontakt sa gospođom koja se zvala Vasiljka. Ta rodica je njoj rekla da smo fina porodica i da nemamo gdje da boravimo, na što je Vasiljka rekla da možemo doći i živjeti kod nje.
Čini mi se da je bio početak septembra kada smo došli pred njenu kuću. Žena nam je otvorila vrata i ušli smo. Ona i mama su počele da razgovaraju, vjerovatno oko toga kako i gdje ćemo se rasporediti za spavanje. Rekla nam je da ćemo svi morati boraviti u prizemlju, jer je tu najsigurnije zbog svakodnevne pucnjave i granatiranja. Sjećam se da je meni i bratu dala neke karte da se igramo, a ona i mama su izašle u drugu prostoriju da popiju kafu i da se dogovore. Sjedili smo i igrali se i sve je nekako odjednom bilo normalno. Od prvog dana našeg dolaska počeli smo jedni druge poštivati. Od toga momenta zajedno smo provodili svaki dan. Među nama nije bilo nikakvog vrijeđanja, niti gledanja ispod oka. S vremenom smo se asimilirali u jednu porodicu. Veoma smo se zbližili, što je bilo nepojmljivo za to vrijeme. Naročito sam ja postao vezan za gospođu Vasiljku. Sa njom sam išao gdje god bi krenula. Sjećam se da mi je donosila knjige za čitanje i učila me kako se piše pismo. Savjetovala mi je da učim i da se ponašam po bontonu. Mislim da je i njoj na neki način bilo lakše što smo mi tu, jer nije bila sama i nije je niko dirao, jer prije nego što smo došli ona je imala problema. Stalno su joj dolazili na vrata i ispitivali je ima li oružja. Život u tim teškim ratnim okolnostima postao je mnogo lakši i za nju i za nas. Ista smo vrata zaključavali i istu hranu jeli. Zajedno smo pravili kolače i slavili Bajrame i Božiće. Pošto je ona bila sama i nije imala nijednog muškarca u kući, ja sam joj bio polaznik za Božić. Do tada nisam znao šta je to i kako se taj običaj provodi, pa mi je ona objasnila. Sjećam se da je običaj bio posipati žito, ali smo mi u nedostatku morali posipati rižu. Naš zajednički život bio je jedan pozitivan primjer u vremenu sivila, jada i čemera, u kojem su se ljudi maksimalno mrzili. Mi smo bili rijetki ljudi koji su tada mogli da žive zajedno. Bilo je i drugih porodica, ali čini mi se da nijedna nije bila kao naša. Znate, moja mama je izgubila brata u ratu. Sjećam se da smo svi zajedno sjedili u istoj prostoriji kada je dobila tu vijest. Ali ništa to nije mijenjalo naš odnos prema Vasiljki. Nastojali smo živjeti jedan poprilično normalan život i imati korektan odnos u tim teškim ratnim uslovima.
Ja sam sa njom često išao do radio amatera kako bi se čula da svojom porodicom. Kretanje po naselju nije baš bilo sigurno, a naročito za nju. Ali kada bi mene uzela za ruku bilo bi ipak drugačije. Mnogi su mislili da sam njen, jer smo stalno hodali zajedno. Čekanje dok se ne uspostavi veza sa Crnom Gorom znalo je trajati i satima. Tako da smo Vasiljka i ja stvarno provodili mnogo vremena zajedno.
Rastali smo se u jeku najžešćih ofanziva koje su se vodile na svim stranama. Čini mi se da je bio kraj 1994. ili početak 1995. godine. Granate su padale svakodnevno. Vasiljka je saznala da se u to vrijeme moglo preći preko Vrbanje mosta i otići za Crnu Goru. Odlučila je pokušati. Mi smo ostali u njenoj kući, a ona je otišla. Sjećam se da je morala prvo da prođe kroz tunel da bi ušla u Sarajevo. Meni i mojim roditeljima je bilo žao što odlazi, ali smo znali da je i ona poželila svoju porodicu i da je jedva čekala da se sastane sa njima. Moj otac joj je pomogao da sredi neke papire koji su joj bili potrebni za odlazak. Znam da je bila kasna noć kada je otišla. Svi smo ustali da se pozdravimo sa njom. Zaželjeli smo joj sreću i ona je otišla za Sarajevo. Tamo je ostala osam mjeseci. Nije mogla da pređe, jer se u Sarajevu situacija odjednom bila pogoršala. Tokom njenog boravka u Sarajevu čuli smo se nekoliko puta telefonom. U međuvremenu smo u kući našli njen vjenčani prsten i odlučili smo joj ga poslati po jednom poznaniku. Ja sam usput kupio jednu čokoladicu, napisao joj poruku i ubacio prsten. Ona je to primila. Nedugo zatim je uspjela da ode iz Sarajeva. Od tada se nismo više ni čuli ni vidjeli. Ostatak rata ja i moja porodica smo proveli u njenoj kući. Dva puta je nakon toga granata pala na kuću, ali nikome od nas ništa nije bilo. Nakon završetka rata otac je dobio neki stan na Dobrinji i mi smo se preselili. Poslije našeg odlaska njenu kuću su uzeli drugi nepoznati ljudi.
Prošle su neke dvije, tri godine nakon Vasiljkinog odlaska, a ja sam se cijelo vrijeme pitao šta je sa njom. Zbog toga sam odlučio da joj pošaljem razglednicu u Crnu Goru. Prošlo je neko vrijeme nakon što se i ona meni javila. Stiglo mi je malo pisamce u koje mi je stavila pedeset maraka. To je tada bilo baš veliko. Sjećam se da mi je neki momak došao na vrata i predao ceduljicu. Otvorio sam je i u njoj je pisalo: “Mnogo vas volim, vaša teta Vasiljka”. I sada imam tu ceduljicu. Na papiru je još bilo utisnuto : “Zauvjek prijatelji”.
Poslije ovoga sam nekoliko puta otišao u Sokolović Koloniju i posjetio njenu kuću, ali i druge komšije koji su mi ostali u veoma lijepom sjećanju. Kod njih sam se raspitivao za Vasiljku, ali ni oni nisu bili u nekom kontaktu sa njom.
Nakon ovog našeg kontakta sa razglednicama mene je i dalje nešto kopkalo i govorilo mi da se ja njoj ponovo javim. Gledajući jednu emisiju na televiziji Pink u kojoj su ljudi slali jedni drugima razne poruke i spajali se nakon dugo vremena, nešto se u meni prelomilo i odlučio sam da i ja pokušam. Sjeo sam za kompjuter i njihovoj redakciji napisao e-mail u kojem sam sve objasnio. Ovo sam uradio u tajnosti, nisam čak ni svojim roditeljima rekao. Ubrzo su mi se javili sa pomenute televizije izrazivši želju da javno u emisiji govorim o našem ratnom prijateljstvu. Dogovorili smo se da je iznenadimo posjetom, tako da sam ja zajedno sa njihovom ekipom otišao kod nje u Crnu Goru. Roditeljima nisam rekao ništa sve do samog polaska. Oni su se iznenadili, ali nisu negativno reagovali, već naprotiv poželjeli su mi sretan put. Naš susret je bio veoma dirljiv, a gospođa Vasiljka je bila strašno uzbuđena, jer su nju prije našeg dolaska samo kontaktirali i pitali je šta vam znači ime Kenan. Njoj je to bilo dovoljno da shvati o kome je riječ.
Ona i njena porodica su me tako srdačno dočekali i prihvatili, iako me niko od njih nije poznavao. Samo su o meni i mojim roditeljima znali kroz Vasiljkine priče. Njena unučad su me počela grliti i ljubiti, govoreći mi da sam njihov brat. Ja sam se toliko iznenadio, jer nisam očekivao da će me baš tako prihvatiti. Njihov topli i prijateljski stav prema meni ostali su mi i danas u sjećanju. Stvarno je bilo lijepo ponovo sresti dragu osobu sa kojom smo ja i moja porodica dijelili i dobre i loše trenutke tokom rata.
Znate, bio je rat, bili su sukobi, a mi smo u tim najtežim momentima izgradili jedan divan odnos. Kako smo se tada poštovali i dan danas se poštujemo, među nama nema razlike. Ljudi danas ne vjeruju u suživota, toleranciju i multikulturalnost, ali vjerujte da je ima, naročito kod malih ljudi koji o tome ne pričaju. Njihove priče teško izlaze na površinu, jer se nekako utapaju u sivilo svakodnevnice. Naravno, bilo je mnogo više negativnih stvari, ali ovakve pozitivne treba da se ističu. Ja sam zato i pristao da ispričam svoje iskustvo i da na ovaj način bar malo doprinesem razumjevanju među ljudima. Želim da se zna da su ljudi ovdje u Sarajevu mogli da žive zajedno i u najtežim ratnim danima.
piše: Kenan Suljović
