Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine (Zelenih Beretki 8, Sarajevo), 9. januara 2013. godine od 20 sati otvara Samostalnu izložba ‘Govor bjeline’.
Umjetnička djela provociraju i propituju strukturu funkcioniranja današnje kulture, identiteta, roda, umjetnosti, ali i društva u cjelini.
Izložba će biti postavljena do 9. februara 2013. godine.
‘Prostor bjeline’ Nele Hasanbegović
Prvi dojam koji na gledaoca ostavlja ‘Govor bjeline’ je pomno isplanirana postavka u prostoru koji je bez obzira na galerijski karakter iznimno zahtjevan. Svakom od devet fizički odvojenih prostora namijenjen je tek jedan rad, u potpunosti prilagođen zadatom prostoru, ili ako je riječ o novim radovima, sam njihov koncept je u izvjesnoj mjeri prostorom određen. Djela su raznorodna i po vrsti medija mogu se podijeliti na objekte, skulpture, instalacije, fotografije i video, dok tematski pokrivaju još i širi spektar interesa autorice, prezentiran u rasponu od radova sa direktnom porukom fokusiranom na usko područje određenih pojava u društvu (Bosanski paviljon i Zatvoreno za javnost) do radova potpuno okrenutih apstrakciji. U njima se može iščitavati čitav niz različitih tumačenja i značenja, daljom analizom oni nude mogućnost kontekstualizacije kroz različita područja kojima se umjetnica bavi u svom radu. Bez obzira na različite probleme postavljene pred gledaoca, kao i na bogatstvo medija u kojima se Nela Hasanbegović izražava, čitava izložba kroz redukciju boje (ili njenu sintezu) povezana jeu cjelinu. Nju pored dominantne bjeline karakterizira i specifičan autorski rukopis. Ono po čemu se ovdje predstavljeni radovi ističu, je problematiziranje općih društvenih kategorija kroz individualna iskustva. U današnjoj sveopćoj poplavi koketiranja sa aktualnim problemima društvene ili socijalne naravi, koji je već odavno poprimio karakter pomodarstva i kada se ‘svi’ javno deklariraju kao zagovornici sloboda kojih nema i pronicatelji revolucija koje se neće dogoditi, Nela Hasanbegović vrlo promišljeno bira teme koje, se direktno tiču nje same, te se vrlo odlučno s njima hvata u koštac, bez obzira na ishod i posljedice koje bi one mogle prouzročiti. Gotovo svaki od ovih radova predstavlja bolno proživljeno iskustvo koje kroz umjetničko djelo doživljava izvjesnu katarzu i koje ona ponovno stavlja prije svega pred sebe a zatim pred publiku. Svi radovi povezani su kroz dominantnu bjelinu, naglašenu odsustvom bilo koje druge boje i dodatno akcentirani mrakom kao njenim direktnim opozitom. Izložbenim prostorom odjekuje govor bjeline koji traži kao odgovor našu reakciju.
Odnos osobnog i općeg je tek jedan, možda doduše najvažniji, od principa dualiteta koje ova umjetnica otvara i koji su prisutni u gotovo svim njenim radovima. U ranijim djelima poput monolitnih objekata pod nazivom ‘Između svjetla i tame’ suprotstavljeni su opći principi svjetla i tame, dobrog i lošeg koji se mogu dalje simplificirati, ali ne i spuštati na nivo banalnosti.
Izložba počinje radom koji je direktno vezan za Umjetničku galeriju BiH poput nekog Genius loci. Iako ovaj rad danas gledamo sa vremenske distance, on u sebi, na žalost, nije izgubio ništa od aktualnosti. Riječ je o prvoj umjetničkoj reakciji na zatvaranje kulturnih institucija od državnog značaja. Vrlo jasna i direktna poruka proizilazi iz autoričinog stava, ali u sebi sadrži i elemente ranijih radova, pa je lako čitljiv osobni umjetnički rukopis. Lanci se ovdje pojavljuju kao već prepoznatljiv light motiv preuzet iz rada ‘Pod velom’ također ovdje izloženim, koj pocrtava percepciju i odnos prema djevojkama (ženama). Bjelinu ženskih figura, koje u našim nasljeđima daje jasne asocijacije na djevojačku nevinost, sputavaju čvrsti lanci kojih učesnice performansa (u stvarnom životu žene) gotovo da nisu ni svjesne. Proekcija lanaca kojim Nela Hasanbegović, u svom drugom radu, okiva zgradu Umjetničke galerije BiH tek je uvod u čitav niz umjetničkih i drugih protesta, zatvaranja kulturnih institucija, apela i ostakvi nemoćnih kulturnih radnika. Dvije godine nakon nastanka rada ‘Zatvoreno za javnost’ u Sarajevu su se sa sličnom situacijom suočili i Projekat Ars Aevi, i CK Charlama, Historijski i Zemaljski muzej, a simbolično okivanje Galerije u lance, koje djeluje gotovo proročanski, danas su zamijenili umjetnički performansi okivanja pravim lancima (Jusuf Hadžifejzović) ili doslovno zakucavanje dasaka na vrata Zemaljskog muzeja. Još uvijek se ne može reći je li to konačan kraj ili će ovakvih slučajeva biti još.
Na sličan način korespondira i rad ‘Pavljon Bosne i Hercegovine’. Fotografija koja bi u formi citylighta trebala u velikom stilu najavljivati i promovirati bosanskohecegovačku suvremenu likovnu scenu na međunarodnim manifestacijama, u stvari je ironija i paradoks s jakim okusom gorčine, obzirom da je bosanski paviljon na Venecijanskom bijenalu još uvijek ‘futuristički’ projekat, a da uz potporu nadležnih organa vlasti domaći umjetnici ne mogu stići dalje od Počitelja (fotografija je nastala u Počitelju za vrijeme trajanja likovne kolonije, na sam dan otvaranja Venecijanskog bijenala 2011.)
Rad koji u pravom smislu riječi otvara izložbu je ‘Materna’ iz 2009. Godine. To je svojevrstan zametak ideje o svjetlu i bjelini. S gotovo jednakom pažnjom bavi se i kontekstom i formom, problematizira pitanja prapočetaka, rađanja, multiplikacije, odnosa pozitivno-negativo, te konačno svjetla i tame. Temelji se na akcentiranju ženskih principa, ovdje oslobođenih tereta deskriptivnosti, uzdižućiih razinu jezika simbola.
Tri rada pod nazivom ‘Između svjetla i tame’ tvore svojevrstan ciklus. Oni dalje razvijaju neke od problema otvorenih u radu ‘Materna’. Prvi rad izložen je u vidu monolita, gotovo totemskih ramjera, koji nema simboličkog znakovlja. S jedne strane imamo strogu apstrakciju forme, kojoj se suprotstavlja beskonačna strpljivost ‘upredanja’ žice. Jasno se dakle hladni racij suprotstavlja čudljivoj vještini. U drugoj postavci svjetlosti se pridružuje pokret, da bi završni rad bio postavljen u suprotnosti s geometrijskom predvidljivošću. Iz mraka izvire autoportret, satkan od bijele čipke koji se više referira na umjetničko djelo Nele Hasanbegović nego na njen lik.
Radovi iz ovogodišnje produkcije, donose tri različita umjetnička izraza od klasičnih skulptorskih formi ‘Ropstvo’, neonskih ‘citata’ saretro prizvucima ‘Kancer na zdravom tikvu etnije’, do video-ambijentalne umjetnosti u radu ‘Priča o ribi’. Sadržajno svaki od ova tri rada ima u sebi autobiografsko polazište. Gotovo bi smo ih mogli svesti na tri različita životna perioda, djetinstvo, adolescencija i zrelost. I ovi radovi referiraju se na vrlo lična iskustva, koja se poput laboratorijskih pokusa izmaklih kontroli transformiraju u mutantske vrste ili u ovom slučaju u neizlječive traume. Istovremeno, teme koje se ovdje izbacuju u prvi plan imaju puno šire domete od ličnih iskustava, oni su stvarni problemi društva, koje je umjetnica i sama proživjela. Autorski rad Nele Hasanbegović proteže se u rasponu od neophodnosti da se reagira na ‘bolesti’ društva, kao što su česti negativni konteksti u koje se stavljaju mješoviti brakovi, a o čemu govori rad ‘Kancer na zdravom tikvu etnije’, do nemogućnosti da se problemu suprotstavi i da se on konačno riješi. Tako u radu ‘Ropstvo’ po drugi put imamo autoportret umjetnice, ali za razliku od prozračnog, svjetlom okupanog čipkastog lika, gotovo nestvarnog i transcedentnog, sada se susrećemo sa cijelom figurom koja uprkos masi, volumenu i sizifovskoj upornosti ne uspijeva da zbaci okove, da se pomjeri, da promijeni svijet. Rad je to kojeg također možemo čitati dvoznačno kao duhovni otpor ili kao otpor duha. ‘Priča o ribi’ se u izvjesnoj mjeri distancira od ostalih radova i govori o gorkom iskustvu djetinstva. U magličastom dimu, pomalo izblijedjela sjećanja na rat, glad, obitelj. I ista ona bjelina što je u svim ostalim radovima naglašavala suštinu, odvajajući svjetlo od tame, u ovom radu bjelina magličastog dima prijeti da sjećanje pretvori u zaborav, svjetlost u tamu.Od cjelovitog rada ostaje poput fragmenata tek zvuk davno zaboravljene melodije.
‘Govor bjeline’ Nele Hasambegović ne govori nam s puno riječi, ali otvara mnoga pitanja i upućuje na različite stupnjevetumačenja. On rijetko nudi željene odgovore, ali ne prihvata niti letargiju kao rješenje. Svjetlost koja zrači iz ove izložbe ne samo da izravno kazuje na probleme društva, nego nam jasno stavlja do znanja u kakvom se nalazimo mraku.
piše: Ivana Udovičić