Grad na Miljackoj*

Na groblju je osim mene još samo jedan visok prosijed sredovječni čovjek, naslonjen na nišan. Gleda me još otkako sam zastao, prati kako razgledam.

piše: Nermin Čengić

Grad koji ne prestaje
Grad koji ne prestaje
Danas me zapalo da po ovom zvizdanu idem na groblje. Reklo mi – ne valja u zoru, a ni pred mrak ne valja po groblju gazat’, pa se, da ne raspravljamo i oko toga, uputim u po cvrčećeg dana. Da svakom budem potaman. Kažu isto – ne valja se žaliti u tim situacijama kad je nešto teže obaviti jer, vjeruje se, činiš dobro djelo kad nekom humku obiđeš, tako da tih milion-dva u hladu, a na suncu možeš misliti kol'ko je, ne treba tad predstavljati problem. S tim u vezi – ne žalim se. Kako rekoh, nek’ je svakom potaman. Doguzeljam nekako, procunjam i obavim. Tokom izvođenja brižnog mi performansa javiše se silne introspekcije i promišljanja. Prolazeći pored oznaka naumpade mi: šta li bi vlasnici ovih modernih stećaka na sve što nam se danas dešava rekli. Da li bi i oni jednako šutili k'o što ovi živi šute. Da li bi se i oni sklanjali iza obzira i para-mudrosti, a istovremeno idiote za kraljeve birali, il’ bi makar koju, da mogu, prozborili o stotoj izmjeni vlasti na kojoj su – bili, jesu, i biće, otvoreno il’ skriveno – jedni te isti.

Nagledaš se na tim grobljima svakovrsnih arhitektonskih rješenja: od monumentalnih ekstravagancija, kojima se valjda mrtvom dokazuje ljubav, šta li, pa sve do zapuštenih tabli koje jedva izviruju iz travuljine jer nema ili neće više niko da se pokojnika sjeti, da mu spomen ne istrune kad već nije imao tu sreću da se njegovim imenom zove ulica ili neki trg, jer je previše sitan i nebitan u odnosu na krupne i bitne što se zaljepiše po pločama diljem grada, iako za pola njih nit’ je ko čuo, nit’ se zna po čemu je laureat imao čast biti dijelom nečije fiksne adrese. Ima, doduše, po tim ulicama i onih za koje znamo da zaista ne bijahu ništa više do matere ili dede prepuklih kneževa, što im je dovoljnom zaslugom da se njihovim imenom prepoznaju dijelovi grada za koji dodjeljivači tvrde da ‘leži na Miljackoj’. (*Obožavam ta vrckava i zvonka neznanja, a ovo ‘Miljackoj’ me uvijek posebno ‘razveseli’.)

Staro je to groblje, u njemu turbeta iz više perioda, što se da vidjeti u oblicima i tragovima koje je neminovni protok vremena ostavlja. I zgužvano je malo. Pretpostavljam da se izgubiše ili izgoriše knjige i zapisi s nacrtima i imenima, pa se uzelo ‘graditi’ preko već postojećeg, uguravati u pola metra prostora jer je nekom stalo da baš tu njegov rahmetlija zauvijek počine. I mrtvi imaju nadziđivanje, stidljivo primjećujem.

Na groblju je, osim mene, barem u mom vidokrugu, još samo jedan visok prosijed sredovječni čovjek, naslonjen na nišan. Gleda me još otkako sam zastao, prati kako razgledam. Gledam sad i ja njega kako se nadnio nad buket rumenih ruža što ih je, vidi se, svježe stavio u kamenu saksiju. Neko mu je beli drag, više nego mudro zaključim. Mahnu mi. Mahnem i ja njemu. Nešto me pita, a ja ga ne razumijem pa pravim grimasu, pokazujem na uho i prilazim. Vidim dupla grobnica sa jednim popunjenim i jednim praznim mjestom.

“Neko drag čim ste po ovom nevremenu došli?”, pita me.

“Da. Jubilarni obilazak.”, odgovorim.

“Heh.”, skoro se osmjehnu izborano lice prepuno tuge, “Nego pitam – o čemu to razmišljate?”

Malo zastanem iznenađem pitanjem. Ko danas koga uopšte bilo šta smisleno pita, a kamoli o čemu razmišlja. Eto, to mi prođe kroz glavu.

“Ma ništa, ‘nako malo.”, kažem i pratim mu upale oči koje nisu tako davno suzu pustile.

“Vidim da je nešto značajno, zato pitam.”, uporan je on.

“Ma naleti tako meni, gluposti neke pa ‘razvijam filmove’ da me ne stišće.”, kažem mu.

“Dobro si to rekao. I ja često tako kad dođem ovdje.”, reče i ponudi me da sjednem. Tek sad iza njega i mermera primjetim klupicu.

“Ma ne, sjedim po cijeli dan, stajaću. Supruga?”, pitam ga išareteći na grob.

“Eh, da.”, otpuhnu i pomaknu se u stranu, spusti pogled na natpis i vlažnom maramicom prebrisa ime i godinu na bijelom kamenu. 1957 – 1994.

“Mene vazda zamanta kad vidim te DEVEDESETE na nekom grobu.”, ne znam ni sam šta mi bi da to kažem.

Podiže pogled, oči mu se ispuniše suzama dok me je odmjeravao.

“Snajper.”, promrsi jedva razumljivo i pogleda prema Trebeviću.

U stvari, da se nije radilo o tako zlokobnoj i dobro poznatoj riječi vjerovatno i ne bih razumio šta je rekao kroz stisnute zube.

“Pička im materina.”, izustim i pogledam i ja prema vrhu Trebevića.

Prema toj sarajevskoj planini nekad se gledalo s iščekivanjem vikenda da se zanogeta do Prvog šumara ili Brusa, sve dok se na njeg’ nisu popeli oni koji su nas natjerali da se njime orijentišemo kad hoćemo svladati strah i iskeziti se papcima u lice. Danas se takav pogled ne mora dizati visoko, dovoljno je gledati ispred sebe, posebno u dijelu grada gdje je, saznaću, ugašen život supruge čovjeka s kojim ime nisam razmijenio, a s opet se nakon samo nekoliko minuta poznanstva bolje razumijem nego s pojedinima čije lične podatke savršeno dobro znam.

Dok sam se vraćao s groblja, taj mi se Trebević uvrtio u pamet i cijelo sam vrijeme zurio u njega. Evo i sad dumam kako ga već godinama daleko manje osjećam i prepoznajem kao bilo šta, a kamoli kao voljeno i nadaleko poznato izletište. Što zbog mina, što zbog žičare, što zbog vajnih trendova, frekvencija izlaska na visinu u ovom gradu pomjerila se na druge uzvisine. Bude izleta do Brusa, nije da ne bude, ali se baš ne osjeća isti zanos, za što je valjda još ‘prerano’. Pogled s Vidikovca koji puca na kotlinu sada više liči na izguglanu sliku virtuelne sjete, umjesto da budi osjećaj živahnog ponosa koji poluglasom izgovaraš nakon progutane knedle. Možda opet bude, dok žičara proradi. Eno su skupili dijelove, isprosili staro gvožđe ko što su i tramvaje oprali. Ili možda kad zaslužimo da bude, kad se opametimo i prestanemo bacati smeće po parkovima, ulicama, rijekama… planina će nas sama poželjeti i dozvati. Tješiti se tek sujetnima koji izvjesnost više ne poznaju, nemaju jasnog i konkretnog plana opstanka, a kamoli razvoja. Al’ biće, je l’ tako? Mora doć’ vakat da neki pametniji i svjesniji ljudi od nas zakopaju temelj osmjehu. Mi smo, čini se, previše iskidani da bismo se uhvatili ozbiljnog posla i sastavili ono što još uvijek sebi ne smije priznati kako, šta god mu radio, rastavljeno o(p)stati ne može.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *