Sjećanje na život u gradu pod opsadom ne bi bilo potpuno bez svjedočenja onih naših sugrađana koji su četiri ratne godine proveli na okupiranoj zemlji, u grbavičkim stanovima, u najneposrednijoj blizini kokarde. Ovo je jedna od neispričanih priča
piše: Irma Kolar
Suprotno normalnom očekivanju u četverogodišnjem zatočeništvu, hrana nije bila ono bitno, najvažnije. Nema struje, nema vode, nema grijanja, telefona ni vijesti; sva ta civilizacijska dostignuća u životu jednog grada postala su nešto što je bilo, pa više nema. Nestalo je i bolesti; doktor kaže nema više ni šećeraša, ni visokog pritiska, ni tuberkuloze, ni srčanog udara; kao da je organizam, sunovraćen u neko davno pakleno doba, rekao sam sebi: šuti, skupi se, skvrči se, trpi i trpi, valjda gore ne može biti.
A ono najgore je ipak bilo tu, i to stalno: STRAH i NEIZVJESNOST. Ne od smrti; jer smrt nije ono što pokazuju na slikama: avetinja, iskežena lobanja zaogrnuta crnim ogrtačem. Ne. Smrt je prirodan slijed, nešto što nas sviju čeka, ali i nešto što prekida sve naše strepnje, sve naše strahove. Onaj mrtvi ne zna više ništa; nije gladan, nije mu hladno, ne izbezumljuje se od straha. On je miran, smiren. Jedina nevolja je što stvara probleme onima oko sebe: porodici, komšijama. U ovom našem djeliću grada nije postojalo ni groblje, ni pogrebna služba; o vjerskom obredu ni pomisli. Kad je umro komšija, ugledni profesor na jednoj vojnoj akademiji, zavezali smo ga na stolici, kao u krimi-filmovima – oko naslona, oko struka, oko nogu, i snijeli sa drugog sprata, kroz podrume, do nekog otvora na drugom kraju zgrade, gdje je čekalo vojno vozilo. Supruzi nisu dali da pođe s njim. “Ko će te vratiti?”
Trebalo je sahraniti još jednu komšinicu; ovaj put nismo smjeli obavijestiti vojnike; bacili bi je u prvi rov. A oko ruža zemlja je bila prhka. Ili, jednog jutra pred kućom je osvanula susjeda, ležeći mrtva na asfaltu. Bila je profesorica, poznavali su je po tome što je imala izuzetno dobru i veliku biblioteku. Niko nije smio prići. Sutradan ujutro i dalje je bila tu, pokrivena vojničkim ćebetom. Treće jutro još je uvijek bila tu, zamotana u vojničko ćebe. Kažu, odnijeli su je u “opštinu”.
Poruka Smrt je postala obična pojava. Bez puno emocija. Trebalo je samo imati mnogo snage.
U ovom ratu bilo je mnogo neobičnih, neuobičajenih stvari i pojava. Anomalija koje smo s nekom rezignacijom svi prihvatili gotovo kao normalne.
Rat nije stvarao neprijatelje, zavist, zlobu, netrpeljivost. Naprotiv. Svi smo bili u istoj situaciji i bilo nam je jasno da moramo biti zajedno i dobro organizirani. Solidarnost je postala bit življenja: podijeliti hranu, odjeću, naramak drva, šibice, podijeliti tugu i samoću. Ići po brašno i vodu i vući to na dječijim kolicima ljeti ili na sanjkama, zimi. Bio je to samo fizički napor, automatske kretnje po ustaljenim maršrutama kroz haustore, podrume, rupe u zidovima i rovove; odsutno, gotovo nesvjesno. Za sebe i sve one u zgradi koji više nemaju snage ni za to. Sve smo nekako podnosili.
Da, opet, ono najgore bio je strah. Čuti korake teških cokula kako se penju uz stepenice, napregnuti sva čula i brojati: osam koraka, sad su na prvom podestu, još osam, sad su na prvom spratu. Negdje su se zaustavili, gdje, kod koga?
Jednog dana, u redu za vodu, rekli su mi da na “Crvenom krstu” ima poruka za mene. Tačno. Crvenim mastilom, krupnim slovima, pisalo je da se javim na određenu adresu. Neko je bio jako hrabar, ili, bolje, nije poznavao naše prilike. Stubište kao rudarski rov, mrkli mrak. Kucam na vrata na prvom spratu, kako je pisalo u poruci. Ko će izaći, zašto sam uopće došla ovamo, šta sam očekivala? Izašao je jedan mlad čovjek u maskirnoj uniformi, s osmijehom. “Ja sam došao iz Vojvodine, donio sam hrane tetki, ali ima i pismo za vas. Vaša prijateljica me je zamolila da vidim da li ste živi, da vam predam pismo i teglicu meda, za probu. Vraćam se za tri dana, možete joj poslati pismo.” Nestalo je straha, frcale su suze. Prijateljica u dalekom kraju, nekadašnja spikerica na Radio Sarajevu, sada udata tamo u Vojvodini. Pismo sam otvorila tek kod kuće. Kažu, plakati je zdravo.
Lanč-paket
TV ekipa: identifikacione kartice, pancirni prsluci, terensko vozilo i naoružana pratnja sa Pala – jedan policajac i jedan novinar koji će sve kontakte ekipe prevoditi na engleski i obrnuto, sa engleskog na naš jezik. Ekipa: tri muškarca i jedna žena, čuveni ratni reporter, viđala sam je prije rata na televiziji, u Libanonu. Progovorile smo. Govorile smo francuski. Oba pratioca sa Pala zapanjeni, isključeni i bijesni. To nije bilo predviđeno. Dogovoreno je da idem naprijed već utrtim stazama, rovovima, podrumima, pored svega što je karakteristično i što je nešto značilo u tom našem, nekad gradskom kvartu, sada jednoj vrsti koncentracionog logora, ne dužeg od 800 metara. Ogromna gomila smetlja koja stalno dimi i smrdi; ispred, dva crna bureta od bitumena na kojima piše: “za fekalije”. Jasno, nema vode, ne radi ni kanalizacija. Moj komšija doktor nosio je svako jutro zamotuljak novina – svoja govna, ili kako je on to zvao: lanč-paket. Taj naziv tako podsjeća na davna turistička putovanja, hotele i krstarenja brodom.
Kad smo prilazili mojoj zgradi, naredili su snimatelju da isključi kameru – prva linija. Spustio je kameru na zemlju i vezivao pertle na patikama, kamera je radila. Njih šestero i ja našli smo se u sobi sa prozorom koji je gledao na rijeku. Kad je reporterka htjela da poviri kroz prozor, oborili su je na pod: daje znakove, pucat će u nas! Najgore je ipak bilo kad je ukucavala u laptop naš razgovor na francuskom i tri adrese mojih prijatelja u toj zemlji. Pratioci su postali previše nervozni, očekivale smo najgore, ali ona, iskusni reporter, pokazala je odobrenje za rad na kome nije pisalo na kom jeziku mora razgovarati; engleski je bio uobičajeni jezik komunikacije, a ona ga je govorila cijelo vrijeme na Palama i to perfektno. U roku dva sata, rekla mi je, poslat će sa Pala svoju reportažu u redakciju TF-1, a mojim prijateljima će telefonirati da sjede pred televizorom i da će me vidjeti, naravno živu, u reportaži na kraju dnevnika. Nevjerovatno! Neke astronomske, svemirske relacije. A meni treba dva sata da pređem 400 metara i vidim da li je moja kolegica živa!
Žute ruže
A mene je i dalje bilo strah, užasan strah, da me ne izrešetaju, rane i unakaze nasred prljavog i blatnjavog asfalta. Strah, ne od aviona, topova, bombi, granata, što ide uz rat, nego strah od ljudi. Strah od ljudi koji su jedini gospodari nad mojim životom.
Nikad neću zaboraviti izraz na licu jedne djevojčice, siročeta, izbjeglice iz Srebrenice. Imala je oko šest godina. Ostala je sama. Za ručicu je držala mlađeg brata. Ispitivali su je novinari CNN-a: šta ti je bilo najgore – glad, hladnoća, samoća, granate, bombe, čega si se najviše plašila. Dugo je šutjela. Sve joj je bilo nejasno. Tiho je rekla: LJUDI. Da, i nas je najviše bilo strah – ljudi. Od njih se nije moglo pobjeći. Nije bilo kuda, nikuda.
Učili su nas u školama kako su se razne životinjske vrste prilagođavale naglim klimatskim i inim promjenama, kako su izlazile iz oceana, gubile peraja, dobijale noge ili krila, kako su se prilagođavale hrani koju su mogle naći, i tako dalje. Niko nikad nije govorio kako se prilagođavaju ljudi ili kako bi trebalo da se prilagođavaju. A i zašto bi? Za ljude se brine država i vlast. Uostalom, žive tako kratko, čemu da se prilagođavaju. Ali ljudi su se ipak prilagođavali i to bez milenijumskih mjerila. Vrlo brzo, brže nego životinje. Pa da. Upotrijebili su inteligenciju, razum i rasuđivanje? U sasvim određenu, kratkoročnu svrhu i vrlo jasan cilj. Bez puno razmišljanja, onako životinjski, hitro, instinktivno.
Krenuli smo u malim grupama, po parkovima, okolnim brežuljcima, napuštenim baščama, voćnjacima i livadama – skupljati hranu, ono što je nudila priroda u određeno godišnje doba: radič, masnik, kiselicu, jagorčevinu, luk vlasac. Ljekovito bilje, kupine, maline, divlje jabuke i kruške. Vodila nas je Milica; ilegalno ime kao nekad kod partizana. Pravo se nije smjelo ni izgovoriti dalje od kuće. Još i gljive. Trebalo je sve osušiti, konzervirati za zimu, za strašnu, dugu zimu koja opet dolazi. Trebalo je sakupiti i drva, cekere i ruksake na leđa; ložit će se u sve moguće varijante peći i furuna. Odmicali su se ormari i plakari, tražili dimnjaci, pravili solunari. Ložilo se sve: sveske, knjige, cipele, tašne, police, stolice, ladice i regali. Svi smo bili inovatori.
Pojeli smo sve zalihe hrane, pogorjeli sve dekorativne svijeće, zapalili kandila sa malo ulja i fitiljom od čepa i pertli iz patika. Vatra nije značila samo grijanje, bila je neophodna i za hranu, bila je simbol života, simbol uspjeha, dokaz da nešto sami stvaramo. Vatra je dobila ono značenje koje su još u pećinama otkrili praiskonski ljudi. Nešto kao pobjedu nad nemilosrdnim silama prirode; ovaj put nad nemilosrdnim silama ljudi.
Oko nas se sve mijenjalo. Živica oko kuće dosegla je tri metra, ruže su podivljale, sve osim jedne – žute, koju sam brala uz veliki rizik. Govorili su mi: na grobu će ti pisati: “Voljela je žute ruže.” Kad bi ocvale, posipala bih latice po izrešetanom stubištu, “da staze budu posute ružama”, govorio je moj susjed, čuveni sarajevski slikar. Po asfaltu je rasla trava, korov i poneko trogodišnje stablo topole. Ulicom se nisu kretala ni vozila, ni ljudi. Naslage pijeska, komada cigli, smeća i trulog lišća bili su pogodno tle za bilje, jer njega niko nije ubijao.
Kama
Iz nebodera gdje čekamo u redu za vodu, policija je izvela komšiju, profesora. Sproveli su ga u policiju jer se nije odazvao pozivu za mobilizaciju. Njega niko nije pozivao, pozivani su samo Srbi, a on je Crnogorac. Pobrkali su religiju i nacionalnost. Uostalom, zar neko može biti pravoslavac a ne biti Srbin! Ipak su ga poslali u jednu školu u susjednom naselju, pobjegao je u Crnu Goru da tamo govori studentima o mehanici i možda još o nečemu. Ko zna?
Moj susjed iz kuće prošao je mnogo gore. On nije ni Srbin ni Crnogorac. Krio se par mjeseci, onda su ga otkrili, odveli u policijsku stanicu i dobro pretukli. Morao se sutradan ujutro javiti na zborno mjesto za radni vod. Radni vod? To bi nekad trebalo značiti vod ljudi koji će nešto raditi, graditi prugu, autoput, olimpijski stadion? Kako da ne! To je, ustvari, civilizovani naziv za prisilni rad: obarali su drva u šumi, gradili bunkere, kopali rovove, skupljali smeće. Jednog su prignječili balvani, neke su s leđa upucali “oni drugi”, a jedan od urednika sarajevskih gradskih novina prenosio je betonske elemente i tako ih prenosio dok nije pregorio i prenio i sebe temo negdje “preko rijeke”. Jedan mlad i romantičan čovjek pričao je i “pjevao” sa svojom ptičicom dok je ona skakutala sa grane na granu, pa onda na grančicu, dok nije pala. Pala je i ona i pjesnik.
Moj susjed je kopao rov na Željinom stadionu. Na njegovu nesreću, imao je bradu i brkove. Napravili su šou, tu na stadionu su mu obrijali pola brkova i pola brade, i to kamom. Tako unakažen, nasjeckanog krvavog vrata, kopao je rov od istočnog gola prema centru, a na drugoj polovici stadiona, kod drugog gola, bili su oni s druge strane rijeke i kopali prema zapadu. Nisu pucali. A i zašto bi, znali su da je to radni vod, ko bi drugi kopao rov na otvorenom travnatom terenu stadiona. Neka čudna nogometna utakmica!
Kad su me poslije rata pitali kako sam, odgovarala sam: imam dvije ruke, dvije noge i dva oka, a mnogi to nemaju ili nemaju ništa. Dobro sam. Više nisam mogla da pričam o ratu, o patnjama, strahotama, strahu. Stranci ionako to ne mogu, niti će ikada moći razumjeti, iako neki to žele. A ja sve ponovo preživljavam.
Seoba mrtvih
Došla je i četvrta zima. Da li je to moguće? Kako smo do ovdje izdržali? Kakva smo mi to vrsta?
A onda je došlo ono najgore. Posljednje ratno proljeće. Sa prozora se vide propupale lipe na Vilsonovom šetalištu. Da li se za proljeće može reći da je loše ili čak najgore? Može.
Gomilao se bijes, rastao, masa razularena uništavala je sve. Izbijani su prozori, štokovi, razvaljivani haustori i stubišta, pilali su čak i stubišnu ogradu u jednom neboderu, buldožerom su krhali i rušili pijacu. Kroz prozore je letjelo sve ono što se nije moglo ukrcati u kamione. Ipak nije sve. Nisu došli obećani kamioni. Odbacivale su se neke stvari putem, uz put, bilo je preteško nositi. Užas! Odbacivani su i mrtvi, umrli (ljudi iz porodice, sahranjeni u neka davna vremena, pa iskopani). Da, dobro ste pročitali. U onoj općoj euforiji, euforiji uništavanja i mržnje, neki su mještani tih naselja iskopavali kosti, ostatke svojih rođaka, i ponijeli ih sa sobom da ni oni ne ostanu “živjeti u toj prokletoj turskoj zemlji”. A onda, izdani, ostavljeni bez kamiona, natovareni i opterećeni onim “živim” i neophodnim stvarima – odbacili su mrtve. U crnim najlonskim vrećama za smetlje. U jednoj garaži, u šahtu, pronađeno je desetak tih crnih vreća. Bijela vozila, ljudi u bijelom, i crne kese u metalnim nosilima. Odvezeni su na patologiju. Ipak su ostali u svojoj zemlji.
A onda je počelo paljenje, i kuća i stanova. Stražarili smo tu posljednju ledenu noć, punu vatre – kakva ironija. Da ugasimo zapaljene krpe i druge vrste baklji bačenih na balkone, da ne izgorimo tu posljednju noć. Trebalo je sačuvati goli život jer više ničega nije bilo. Tri puta razvaljena vrata, tri puta ispreturano sve i odneseno ono što se moglo ponijeti. Gledati smrti u oči, bukvalno, doslovno, u kamu koja se svjetlucala pred očima. Pojmovi o vrijednostima su se potpuno izmiješali. Više se nije znalo šta je bitno, šta je važno ili vrijedno. Instinktivno, životinjski, željeli smo preživjeti, ne izginuti tu posljednju noć.
Otišli su tenkovi, topovi, minobacači, oklopna vozila i kamioni, i ljudi, napokon. Nastala je neka čudna tišina, grobna, puna zebnje i straha, noć crnja od noći, tama. Odjednom su se upalili reflektori na mostu, uključene su pumpe i šmrkovi, crpke izvlače vodu iz Miljacke. Vojnici SFOR-a deminirali su most i prilaze mostu, peru ga mlazevima vode kao nekad noćni perači gradskih ulica. Sutra ujutro preći će zastavnici, glazba i pobjegli ili protjerani stanovnici ovog kvarta. Ko će se vratiti, ko nije umro, poginuo ili nestao? Ko je ostao živ?
Zaboravljeno Sarajevo
Kako u ovom ratu ništa nije sličilo na rat, kako je ovaj opkoljeni grad više ličio na konclogor, tako ni oslobođenje nije ličilo na oslobođenje. Nije došla vojska da nas oslobodi. Nismo je ni očekivali. Čudno.
Za Novu godinu, 31. decembra 1994, te strašne, već treće zime, sklonila sam se nekoliko dana kod prijatelja na Vracama. Poklonili su mi “Zaboravljeno Sarajevo”, predivnu monografiju M. Prstojevića. Ima i posveta: “Ovo je Sarajevo kakvo je bilo i kakvo će biti. Zatvori ga u srce da se ne raspline, dok se samo sebe ne sjeti i ponovo počne postojati”… Tako je i bilo.