Hipi klupa

Hipi klupa

Bio sam mali dečko kojeg je mama prije popodnevne nastave u školi vodila u novoizgrađenu Robnu kuću “Sarajka” na pečenu piletinu, koja je zaista bila ukusna i vrtila se na velikoj rotiseriji, sa koje se cijedila mast. Miris pečene piletine se širio cijelom robnom kućom i bilo je teško ne svratiti u supermarket u podrumu. Piletina bi se kupila i onda bi se izašlo napolje, u Veliki park na klupu da se to spuca.
(Jednom prilikom smo kupovali piletinu pored Žarka Varajića, centra sarajevske Bosne, koji je za mene izgledao kao div i koji mi je dao autogram kojeg sam isti dan izgubio među papirnim salvetama).

Obično bismo sa piletinom sjeli na “Hipi klupu”, koja je tih godina bila prepuna mladeži koja je tu tražila društvo i razonodu. Bilo je tu svakakvih likova, odrpanih čupavaca sa okruglim cvikerima koji su stalno nešto dimili, parova koji su se žvalili i valjali po travi, brkatih milicajaca koji su podozrivo posmatrali one u jeans jaknama sa ispisanim znakovima PEACE i Doors. Tata kaže da je tu sve goli “hash” a neke komšije bi najradije sve to pobile i bacile u jarak.

Hipi klupa je bilo mjesto na kojem je trebalo biti viđen, mjesto gdje se dolazilo iz najudaljenijih dijelova grada. Neki bi se “provalili” sjedeći na Hipi klupi, bili bi poistovjećeni sa onima što inače tamo sjede. Nekoliko generacija se tu smjenjivalo dok konačno Hipi klupa nije izašla iz mode, pa su tu samo ostale curice iz Trgovačke škole koje su svraćale poslije škole na svom putu prema gradskim predgrađima. Kada sam porastao, smatrao sam se za “hašišara” (mada se tada uopšte nisam drogirao) i bilo mi je žao što sam propustio dane “Hipi klupe”, a dobrim dijelom i “Kaktusa”. Ubrzo me stigao hevi-metal, pa sam se radije vukao po Baščaršiji tražeći željezne nitne i toke koje bih prišivao na svoju đačku kecelju ili pak JNA kaiš od starog. Bio sam ljubomoran na one u raji kojima su roditelji dopustili da nose metal-narukvice na ruci. Bio sam osuđen samo na bedževe lošeg kvaliteta koji su se poručivali od nekog tipa iz Gornjeg Milanovca.

Kasnije sam dolazio na Hipi klupu da, na putu prema “Zemunu”, “Pozorišnoj” ili “BB”-u, salijem flašu “Ikana” ili “Ždrepčeve krvi”. Valjalo se brzo napiti (“utal” s nekim) da bi relativno mala količina alkohola djelovala brzo i efektivno. Nekada sam na toj klupi znao provesti i noć pri povratku kući, mortus pijan, povračajući i psujući na prolaznike i pse lutalice.

Klupa je još uvijek tu, bez drvenog dijela, koji je izložen u ratu. Može se još uvijek sjesti na hladni kamen, otvoriti unučić loze ili pak lilihip.

piše: Nebojša Šerić Šoba (22.08.2009.)

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Objavljeno u Nekategorisano

3 Odgovori na “Hipi klupa”

  1. ali izgleda da se vise nikada nece vratiti ono nase vrijeme, hipi klupa, cevapi i kokta… mora da smo omatorili, ha,ha,ha

  2. Lijepo podsjecanje na hipi klupu, meni je u sjecanju ostao tost iz vec spomenutog supermarketa. Tada nam je tost bio cudo i sjecam se da mi je kao klincu bio veliki dogadjaj svaki put kada bi me mama odvela u supermarket i kupila mi tost… Zakleo bih se da nikada kasnije nisam jeo ljepsi tost nego taj iz nekadasnje Sarajke…

  3. Hipi klupa satajaliÅ¡te sarajevske omladine 70-tih godina.Radnim danom smo stajali po krugovima, pa kući , a subotom je to bilo startno mjesto za Rebus, Kuk, Stomatologiju(gdje sam upoznao svoju sadaÅ¡nju suprugu prije 34 godine), Steleks ,…..
    Naravno tu je i kafana”Park”(ParkuÅ¡a) u koju smo rjetko ulazili radi hroničnog kokuzluka. Divna vremena !

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *