Indijanac ili Kako sam učio njemački jezik

U proljeće je izbio rat i u Bosni. Kontakt sa Sarajevom je bio prekinut. U mojoj nemoći i očajanju stupio sam u štrajk glađu na Marienplatz-u (minhenskom Marijin Dvoru) i pokušavao Nijemcima objasniti šta se u Bosni dešava

Čitam priču
Čitam priču
Prve sam riječi njemačkog jezika naučio još kao dijete. To su bile riječi: „Los!, Banditen, Hilfe, Attacke“ koje su njemački vojnici uzvikivali dok su gubili bitke u partizanskim filmovima. Mi, djeca, u našim ratnim igrama smo igrali uloge heroja iz tih filmova i niko nije htio biti švabo.

(U mojoj bivšoj domovini živjeli su banatske Švabe tako da su za nas svi Nijemci bili „Švabe“.) Naravno, i ja sam u našim igrama bio borac za slobodu koji sa uzvikom: „Živjela sloboda!, Naprijed drugovi!“ gine herojskom smrću. Tako sam često ginuo kao heroj, da sam zaslužio najmanje jedan Orden narodnog heroja.

Prvu sam rečenicu naučio uz pomoć filma u kojem su djeca, igrajući se, zapalila polje žita. Gestapo je za tu diverziju optužio i uhapsio jednog studenta koji je bio simpatizant borbe za slobodu. Herr Schitzer, gestapovac, nije vjerovao djeci da su oni zapalili žito. Poslao je glasnika koji je na seoskom trgu lupao u doboš, uzvikivao:“Es wird bekannt gegeben!“ (Daje se na znanje!) i objavljivao da će student biti strijeljan. Gledajući te scene, plakao sam i zakleo se da ću jednog dana biti student. Godinama sam na pitanje odraslih šta ću biti kad odrastem odgovarao: „Student!“. To sam kasnije i bio.

Kasnije sam od Nene i njenih 99 balona naučio prve brojeve. Kako se koje voće zove, naučio sam uz pomoć Tutti-frutti show-a na RTL-u. Još uvijek mi je u dobrom sjećanju ostao kivi, tj ženska koja je nosila bikini ukrašen kivijima.

Nakon početka rata u Sloveniji i Hrvatskoj dobio sam poziv od gospode generala za njihove ratne igre. Ja sam trebao u tim igrama biti Švabo!

U mojim ratnim igrama bio sam uvijek borac za slobodu i pravdu i sada sam trebao drugim ljudima to isto otimati, uskraćivati i možda na nekom seoskom trgu udarati u doboš i uzvikivati: “Daje se na znanje!“??? Odlučio sam se za igru skrivanja. Nakon dva mjeseca skrivanja od vojne policije, kupio sam njemački riječnik i preko Mađarske se uputio ka Minhenu kod strica. Namjeravao sam ostati par sedmica dok se situacija kod kuće ne smiri. Međutim, bivalo je sve gore i posjete vojne policije mojim roditeljima nisu prestajale.

U proljeće je izbio rat i u Bosni. Kontakt sa Sarajevom je bio prekinut. U mojoj nemoći i očajanju stupio sam u štrajk glađu na Marienplatz-u (minhenskom Marijin Dvoru) i pokušavao Nijemcima objasniti šta se u Bosni dešava. Nakon dobijanja statusa izbjeglice smio sam raditi. Radio sam na tri posla od jutra do mraka i pokušavao doturiti pomoć roditeljima i prijateljima u Bosni. Za učenje jezika mi nije ostajalo puno vremena. Slušao sam emisije njemačkog radija na našem jeziku i čitao sve što mi je bilo došlo u ruke. Uskoro sam bio tako daleko dogurao s mojim znanjem jezika da sam mogao čitati Bild Zeitung.

Jednog dana se srušio avion u Južnoj Americi, pri čemu je poginulo 165 ljudi. Kupio sam Bild Zeitung i očekivao da će to biti udarna vijest. Međutim, na naslovnoj strani je bila slika jednog čovjeka, koji je izgledao kao daleki rodjak Winnetou-a, i jedne plavuše. Iznad slike je stajalo: „Indijanac je otišao!“. Vijest o avionskoj nesreći je bila na petoj strani stisnuta u četiri škrte rečenice. Indijanac sa naslovne strane mi je bio nepoznat i mislio sam da je sigurno neka važna faca čim je njegov odlazak bio važniji od smrti 165 ljudi. Iz teksta o njegovom nestanku sam saznao da je on ljubavnik neke poznate glumice i da ju je napustio (što sam po njenoj slici mogao i razumjeti). Nikad više nisam kupio Bild Zeitung.

Dugo vremena kasnije, u prolazu sam vidio naslovnu stranicu Bild Zeitunga i na njoj sliku čovjeka koji mi je bio odnekud poznat. To je bio Winnetou-ov rođak! Iznad je stajao naslov: “Indijanac se vratio!“. Koje olakšanje! Rat u Bosni je prestao, Indijanac se vratio… Svijet je bio ponovo u redu.

Ja sam se zaljubio, oženio i ostao u Njemačkoj. Moji prijatelji me sada zovu Švabo.

piše: Goran Babić

Ovaj sadržaj je objavljen u otvorenoj rubrici “Imam priču“, koja je otvorena nakon poziva svim posjetiocima portala da pošalju svoje autorske sadržaje koji će biti redovno objavljivani na portalu Sarajevo.co.ba.
Ako i vi želite ispričati svoju priču pošaljite nam je. Više saznajte OVDJE.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *