Ivan Lovrenović: Sedam dana po Bosni

Ivan LovrenovićKnjiga Ivana Lovrenovića “Sedam dana po Bosni” će 20. maja 2009. godine, u okviru programa “Književna srijeda” biti predstavljena u centru “Mak” Biblioteke Sarajeva.

Knjigu je objavila Naklada “Ljevak”, a predstavit će je Enver Kazaz i Damir Šabotić. Voditeljica programa je književnica Fadila Nura Haver.

Sedam dana po Bosni /odlomak

Tako je to zamišljeno: da krenemo iz oniričnoga Kulen-Vakufa, ispod sure Ostrovice, pa sve konačeći po jednu noć na drugome mjestu, za sedam dana da obigramo jedan od mogućih krugova unutarnjom zemljom u potrazi za ostacima začudne starobosanske kršćanske nadgrobne skulpture i plastike iz otomanskoga vakta, koja je jedan od najautentičnijih kulturoloških signuma Bosne, a za koju danas ne haje nitko i ne otima se nitko.

Nepravdu duša čini prema poznatim krajevima kada njima prolazi bez uzbuđenja, kao da su manje vrijedni, kao da ne zaslužuju pažnju oka i znatiželju duha. Nisu krivi krajevi, krivo je lijeno oko koje ih se zasitilo i zaspali duh kojemu se čini da ih je savladao, prerastao. I jedno i drugo je, naravno, varka: najveća tajanstva kriju nam se u najpoznatijemu, a najizazovniji putopis bio bi onaj po putovima i krajolicima što ih prelazimo svakodnevno. Ne pateći, ipak, previše zbog rečene nepravde, jurimo mi od Sarajeva, via Travnik i Jajce, ne bi li se što prije dohvatili početne, najzapadnije točke našega ljetnog putovanja po Bosni. Tako je to zamišljeno: da krenemo iz oniričnoga Kulen-Vakufa, ispod sure Ostrovice, pa sve konačeći po jednu noć na drugome mjestu, za sedam dana da obigramo jedan od mogućih krugova unutarnjom zemljom u potrazi za ostacima začudne starobosanske kršćanske nadgrobne skulpture i plastike iz otomanskoga vakta, koja je jedan od najautentičnijih kulturoloških signuma Bosne, a za koju danas ne haje nitko i ne otima se nitko. Što, opet, ima i sretnu stranu, jer, boj se, ako bi počela briga i otimanje, moglo bi se ovome prvorazrednom naslijeđu dogoditi što i stećcima: umanjeni, hiperproducirani na tisuće, eno ih kako pritišću dosadne papire u općinskim kancelarijama, ukrašavaju cimer svake druge birtije, vise na privjescima za ključeve, udjeljuju se pjesnicima kao nagrada… Slično kao i anžuvinsko-kotromanićki ljiljan. Trgovačko-patriotska profanacija i nacionalno-politička vulgarizacija najgore vrste.

Iza Čađavice No, izvještaj o tome kulturnom blagu, tvrd i dokumentiran, bit će podnesen na drugome mjestu. Ovdje je namjera, dragi štioče, druga: ukratko opisati krug Bosnom, dodirujući Hercegovinu, za koji smo namjerili da nas provede po kraškim poljima (Podrašnica, Petrovac, Grahovo, Livno, Duvno, Ravno), uspne na Blidinje, s njega priko Vrana odvede na Ramu, odatle preko Makljena i Pavlovice na Rostovo, s njega na travnički kraj (Dolac, Ovčarevo, Guča Gora, Grahovčići, Brajkovići…), pa vrati kući u Sarajevo.

Mrkonjić i Jajce ostavljamo za drugu priliku, to se ne smije usput, prolijećemo i Podrašničkim poljem preko Ponora, tek iza Čađavice na tren stanemo na Orahovljanskome pravoslavnom groblju. Znam već trideset godina da su fantastične drvene krstače iz devetnaestoga vijeka s duboko reljefiranim motivima krsta i šestokrakih rozeta, tipskom motivu iz folklornoga repertoara, sami seljaci uništili (zatrebala im, valjda, dobra ‘rastova građa), ali se moram još jednom uvjeriti. Fotografirao sam ih dok su još postojale, malo za čim žalim kao za tim negativima (dobri crno-bijeli 6×6 format, yashica) koji su propali na Grbavici ‘92. kao i sve ostalo. Bile su tri, sada mogu priložiti samo lošu kopiju fotosa jedne od njih iz jednako loše štampe, ali i to je dovoljno da se vidi o kakvome se skulptorskom čudu radilo, i kakav je auto-vandalizam počinjen kad su te gorostase od hrastovine smaknuli.

Potom se duboko pod nama s lijeve strane prolama rajska dolina Ribnika, u koju proljeće urani mimo sve druge krajeve, a strmo ponad nje i za leđima cijeloga ključkog kraja uzdiže mitska i tamna Šiša Gora, upamćena iz priča staroga nesmire Nike Lovrinovića, kojemu je nadničenje u Šiši bilo privremeni spas nakon povratka iz Rusije 1920, kada ih je progonilo kao “boljševike”, opasne po kralja i otadžbinu, jer su pili rakiju i pjevali pjesme naučene u ruskom ropstvu, prvo carskom potom boljševičkom. Ostat će ovaj put nepohođena tvrđava Prizrenac, daleko uzvodno nad Sanom, koju sam “otkrivao” s momcima iz Okandžija početkom sedamdesetih, a prema usmenim uputama prof. Ive Bojanovskog i naznakama na kartama-specijalkama temeljenim na austrougarskim uvidima. Nećemo ovaj put ni na Lubicu, staru tvrđavu Hrvatinića iznad Sane, do koje je dobacio posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević u neuspjelom bijegu pred svojim katilom Mehmedom Fatihom fatalne 1463.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *