Rekli su, ubit će te vehabije!

Jasmila Žbanić
Jasmila Žbanić
U novom filmu Jasmile Žbanić, dobitnice Zlatnog medvjeda na Berlinskom festivalu za “Grbavicu”, stjuardesa Luna (izvrsna Zrinka Cvitešić) neugodno je iznenađena kada joj njezin životni partner Amar (podjednako impresivni Leon Lučev), kontrolor leta pod privremenom suspenzijom zbog latentnog alkoholizma, odlučuje držati kompjutorske tečajeve za djecu u kampu vehabija kraj Jablaničkog jezera. Sve rjeđe s njim ima kontakt, a kada joj dozvole da ga posjeti u kampu, već se nazire da je Amar otkrio vjeru i da je pred novim životnim opredjeljenjem.

Pozadinske priče

Film “Na putu” bit će prikazan u službenom programu ovogodišnjeg, šezdesetog Berlinskog festivala (održava se od 11. do 21. veljače), a Jasmilin plan je da istodobno s glavnom festivalskom projekcijom počne i distribucija u Bosni i Hercegovini (27. veljače film će premijerno biti prikazan i u Hrvatskoj). Za poklonike “Grbavice” dobra je vijest da je Žbanićka snimila još zahtjevnije ostvarenje, koje je svrstava među vodeće europske redateljice: film će posve sigurno izazvati i mnoštvo polemika, jer je prvi put na ekranu – i to nevjerojatno sugestivno – dočaran svijet radikalnih muslimana, koji su tijekom posljednjeg desetljeća preplavili Bosnu i Hercegovinu.

Prije razgovora ponovno sam gledao “Grbavicu” i ustanovio da melodramska priča o ženi koja ne želi priznati kćeri da je plod silovanja krije još niz slojeva u drugom planu. Zanimalo me kako redateljica kreira svijet, koji se doima životnije od većine filmova njezinih kolega iz regije.

– Svaki moj lik mora ima razlog zašto se u filmu pojavljuje, mora imati svoju prošlost i budućnost. Uživam upravo u tim pozadinskim pričama koje su u drugom planu. U svakodnevnom životu nastojim se baviti ne samo onim pojavnim, što netko govori ili kako izgleda, nego što ga je dovelo do situacije u kojoj se nalazi. Kao redateljica, najviše energije utrošim u radu s glumcima. Želim da publika intenzivno sudjeluje u filmu, a glumac je taj koji je vodi kroz priču. Da bih radila s najboljim glumcima, moram im dati nešto što će ih zaintrigirati, što dosad nisu radili. I najmanjem liku pokušavam dati više dimenzija, da zaista pripada svijetu koji sam kreirala.

Ipak, u “Grbavici” postoje dva tragična plana, onaj koji se tiče odnosa majke i kćeri koja ne zna da je plod silovanja, i onaj drugi, da je to film o generaciji koju je rat prekinuo u razvoju. Nitko nije ostvario ono što je zapravo želio…

– To je moje iskustvo života u Bosni i Hercegovini, tu su životni putovi naprosto poremećeni. U “Grbavici” imate lik Ukrajinke, koja bi radila tko zna što da se u njezinoj zemlji nije dogodilo to što se dogodilo. Ljudi se okreću tamo gdje ih vjetar nosi. I u mom novom filmu ljudi su htjeli biti nešto drugo, ali ih je struja naprosto povukla. Amar – koga igra Leon Lučev – htio je biti pilot, ali je izbio rat, morao je biti u jedinici, izgubio je svoje najbliže i na kraju je uspio postati samo kontrolor leta. Luna je stjuardesa koja je živjela u Bijeljini i njeni snovi su bili nešto veći.

Cijela njihova pozadina gradi ono što su oni danas.

Kad gledamo “Grbavicu” i “Na putu”, pred nama nisu filmovi u kojima glumci recitiraju dijaloge, nego ostvaruju prave životne odnose. Mirjana Karanović i Luna Mijović u “Grbavici”, Zrinka Cvitešić i Leon Lučev u “Na putu” kao da su jako dugo živjeli zajedno, ne simuliraju to za gledatelja. Kako postižete taj efekt realističnosti?

– Jako dugo pišem scenarij i dugo živim s likovima. I kada ne pišem, stalno razmišljam o njemu. Evo, vi ste naručili kavu s mlijekom, a ja se pitam što bi sada naručio Amar. Propitujem likove u raznim životnim situacijama i dok pišem živim zajedno s njima. Nastojim razmišljati kako oni žive, što jedu i kako se ponašaju. I onda kad ih definiram kao ljudska bića, svaku scenu sama odigram. Pokušavam osjetiti fizički, na svome tijelu, što tu nedostaje, što ja tu ne znam.

Radionica u tišini

U toj fazi još niste sigurni koji će glumac igrati određeni lik?

– Ne, uopće ne znam kakva će im biti fizionomija, samo ih osjećam. Kada završim nešto što smatram da je dobra verzija scenarija, dijelim ga ekipi i slušam komentare na njega. U slučaju “Na putu”, nakon što smo napravili širi izbor glumaca, pozvali smo grupu na trodnevnu radionicu s francuskom glumicom Lee de Long, koja se bazira na tišini. U mnogim slučajevima dijalog mi služi da se prikrije pravo stanje stvari. U ovoj fazi pokušavamo razabrati koji glumci taj postupak najbolje razumiju, osjećaju i primjenjuju.

Na te audicije pozivate poznate glumce?

– Na opću audiciju pozivamo sve glumce koji imaju godine likova iz scenarija. Imali smo audicije u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu. Nakon toga napravili smo uži izbor i održali sedam dana glumačke radionice na Zlarinu. Tamo su ljudi već znali što igraju, pročitali su scenarij, znali su svoje odnose, ali radili smo nešto što naizgled nema veze s ovim filmom – “igrali se” klauna. Smatram da je umjetnost klauna vrhunsko glumačko umijeće: klaun je netko tko pred publikom mora rastvoriti sebe, ismijati sebe. Treba postići tu otvorenost na sceni prema partneru i prema publici, toliko se barijera mora srušiti da bi se bilo klaun. Ima fantastičnih glumaca koji nisu u stanju biti klaunovi. Meni je trebala klaunovska dimenzija iako u filmu to nigdje nije vidljivo, ali glumci i ja znamo koliko nam je to svima pomoglo. Na Zlarinu smo također raspravljali o scenariju. Glumci i ostala ekipa su davali primjedbe, sugestije, a nakon toga sam napisala novu verziju, zapravo nove verzije. S glumcima sam probala svaku scenu, mnogo prije nego što će se film početi snimati.

Sa ženama se ne rukuje

Dosta kompliciran postupak za standarde kinematografija u regiji…

– Glumci su spremni ući u tako nešto, znaju da je to dobro za njihove likove i da će tako krajnji rezultat biti bolji. To su pripreme koje uzimaju jako puno vremena, koje nitko ne plaća. To si u nekoj europskoj produkciji ne bih mogla dopustiti. Moji prijatelji, režiseri iz Europe, sa zavišću kažu: “Ti živiš u najvećem mogućem luksuzu”. Zaista, imam veliku sreću imati ovakve glumce i ovakav tim ljudi.

Koje su pripreme trajale dulje, za “Grbavicu” ili “Na putu”?

– Za prvi film, jer smo dulje prikupljali sredstva, pa time imali i više vremena. Glumačku ekipu filma “Na putu” definirali smo u ožujku 2008. i u rujnu počeli snimanje. Ali neprestano smo radili, dolazila sam u Zagreb na čitaće probe, a glumci su često bili u Sarajevu da bi se družili, radili na jeziku, imali probe. Supruga Sebastiana Cavazze, koji ima ulogu Amarova prijatelja, u šali je rekla: “Pa čovječe, ti imaš samo šest scena, igraš sporednu ulogu, a već si dva mjeseca u Sarajevu.” No znali smo da će on kao Slovenac imati najvećih problema s dijalektom i zato je to tako dugo trajalo. Ali zato, vidjet ćete u filmu, niko ne može reći da Seba nije iz Sarajeva. Sarajevski glumci koji su vidjeli film rekli su da su Zrinka i Leon savršeno svladali jezik. To je zaista ogroman kompliment jer dolazi od kolega.

Što je bila inicijalna kapsula da počnete raditi na scenariju filma “Na putu”? Je li samo zamjećivanje da je islamizacija posljednjih godina preplavila Bosnu?

– Moram staviti vaše pitanje u širi kontekst: brojne studije pokazuju da je religija danas u svijetu dominantnija nego prije 10 godina. I katoličanstvo i pravoslavlje i islam su u BiH nakon rata dobili veći broj sljedbenika, veći medijski prostor i veću važnost u društvu.

U BiH prvi put nakon Drugoga svjetskog rata vjeronauk je vraćen u školski sustav. Religija je počela zauzimati sve veći prostor u našem svakodnevnom životu. To sam počela primjećivati i u sekularnoj urbanoj ekipi ljudi s kojom se družim. Jednom sam kod prijatelja upoznala njihove znance koji se sa mnom nisu htjeli rukovati, rekli su da se ne rukuju sa ženama. Bili su to vehabije, odnosno kako sam to kasnije naučila, selefije (izraz vehabije je više pogrdan), imali su duge brade, pokrivenu glavu, nosili kratke hlače. Otišla sam iz te kuće nevjerojatno bijesna i davala za pravo medijskoj kampanji koja je u to vrijeme vehabije predstavljala u vrlo nepovoljnom svjetlu i povezivala s al-Quaidom.

Ipak, kad me prva ljutnja prošla, počela sam istraživati zašto njima toliko raste broj, zašto im prilaze ljudi koji su iz građanskih, intelektualnih i u velikom broju sekularnih obitelji. I najzad, što je to mene tako razbjesnilo da sam osjetila skoro pa mržnju, pa ja sebe smatram umjetnikom koji mora biti u stanju razumjeti sve ljudske pojave. Također, zašto ljudi u Bosni, prije svega Bošnjaci, smatraju da su vehabije gori od četnika. Odmah sam, međutim, znala da ne želim snimiti film o vehabijama, nego ljubavnu priču u kojoj se religijski motiv pojavljuje u pozadini. To i nisu morali biti vehabije. Mogli su biti bilo koja vjerska skupina, no birala sam ono što je trenutno bilo “popularno” u mojoj zemlji.

Razgovarala sam s ljudima koji su to upravo postali, a i s onima koji su to bili već dugo. Bilo je zanimljivo primijetiti da kada je u pitanju gradsko stanovništvo (selo je posve druga stvar), vehabijama najčešće postaju ljudi koje sam iz predratnog Sarajeva znala kao pankere, alternativce i vrlo često narkomane. Za njih je vehabizam bio protest, alternativa. Zanimao me taj proces. Istraživala sam ga, ali ono čime se bavim u filmu je pitanje ljubavi, a ne vehabizma.

Iskonska želja

Interesantno je da u Amarovim replikama, kada postane vehabija, ima argumentacije koju čak i gledatelj može prihvatiti, no slijed događanja pokaže i drugu stranu njegovu odluke…

Pokušala sam napraviti film u kojem će ljudi bliski Amarovu gledanju na stvari reći da je on u pravu. On u jednoj rečenici kaže: “Želim biti bolji čovjek”. To shvaća svako ljudsko biće. Ljudi koji dijele Lunin svjetonazor bit će na njenoj strani. Ali publika nisu navijači, publika ulazi u dušu svih likova. Zato je umjetnost specifična i divna jer je prostor kao ni jedan drugi.

Scene u kampu vehabija, odnosno selafija, izvanredno su dojmljive, nešto takvo nikad nismo vidjeli na ekranu…

– Puno smo slušali i čitali o tim kampovima, koje su u nas predstavljali kao mjesta u kojima se obučavaju teroristi. Pretpostavljam da je i toga bilo, ali ovaj na Jablaničkom jezeru – koji imamo u filmu – po podacima s kojim smo mi raspolagali, a konzultirali smo i novinare i policiju, s tim nije imao veze. Razgovarali smo s ljudima koji su ga organizirali i koji su tamo boravili. Svi su oni živjeli kao u nekoj komuni, po točno određenim pravilima. Ustajanje, molitva, doručak, učenje Kurana, molitva…

Prekrivene i sigurne

Zbog čega žene pristaju ući u takav svijet? Reklo bi se da su one u njemu u podređenoj poziciji?

– Mirjana Karanović, Jasna Žalica i Luna Mijović, koje igraju selafijske žene, išle su u džamiju i razgovarale privatno sa ženama pod nikabom. Prva je Mirjana bila fascinirana time da žene pod nikabom mogu imati posve suvremenu odjeću, da studiraju na fakultetu, predaju u srednjim školama, pedagozi su.

Mirjana je točno primijetila da one tim pokrivanjem dobivaju nekakvu sigurnost. Te žene su to posve dobrovoljno uradile, nitko ih na to nije prisilio, one su imale izbor. Bosna je srećom još uvijek sekularna zemlja u kojoj taj izbor postoji. Što ja mislim o tome kao građanka, posve je druga stvar. Međutim, ta moja građanska usmjerenost nije me smjela kočiti u pisanju scenarija.

Ja kao autor ne mogu propagirati svoja vjerovanja jer bi to onda bila propaganda. Kao umjetnik pokušala sam razumjeti jedan i drugi svijet, pokušala ispoštovati oba, pokušala zavoljeti likove iz tog svijeta, a to je bilo posebno teško jer sam vam pričala iz koje sam pozicije krenula. Slika vehabije iz medija za mene je, kada sam počinjala ovaj film, bila slika mladića Muamera Topalovića koji je za Božić pobio iz kalašnjikova hrvatsku obitelj na Jablanskom jezeru. Dobio je 35 godina zatvora. Bošnjaci su bili najglasniji da ga treba najstrože kazniti i to je zaslužena kazna jer je on bio “pri čistoj svijesti”.

Pročitala sam sudsko izvješće psihijatra koji je ustanovio da je taj čovjek, osim što je bio apsolutno normalan, čovjek iznimno visokog kvocijenta inteligencije, ali sam iz tog izvješća doznala i njegovu životnu priču, što mi je donekle pomoglo za kreiranje lika Amara. Kad je počeo rat, Muamer Topalović bio je dječak kojem je obitelj iz istočne Bosne ili pobijena ili silovana. Djed se objesio u podrumu kada je saznao što se dogodilo. Nakon rata, kada je imao 17 godina, krenuo je u Srbiju da ubije Miloševića.

Bio je u zatvoru u Sremskoj Mitorovici gdje su ga najbrutalnije zlostavljali. Kada se vratio u Bosnu, nitko mu nije pružio nikakvu pomoć, ni psihološku ni socijalnu. Unatoč tome što je u školi bio izvrstan matematičar, nije nastavio školovanje zbog siromaštva. U tom trenutku jedini koji ga prihvaća i s njim razgovara je vrlo radikalan imam obližnje džamije koji ga počinje uvjeravati da mu se sve to dogodilo zato što nije bio dobar musliman i da se svim Bošnjacima dogodio genocid jer nisu bili dobri vjernici. Mladić je počeo čitati vjersku literaturu, nagovarati roditelje da to isto rade.

On je trebao okvir koji bi mu dao bilo kakvo usmjerenje i našao ga je u vjeri na način na koji mu je taj polupismeni primitivac propovijedao. Njegov se prijašnji okvir raspao i trebao je novi kojim bi promatrao svijet. Njemu je religija došla kao spas, ali ga je njegova nagomilana agresija, osjećaj nepravde i strašno pogrešno uvjerenje odvelo u zločin.

Današnje bosanskohercegovačko društvo, a rekla bih da smo mi samo krajnji oblik jednog općeg stanja, mladom čovjeku ne nudi novi smisao. Meni se čini da su ljudi u Bosni toliko traumatizirani da te traume moraju izaći van da bi se opstalo. One se mogu transformirati u destrukciju ili u kreaciju. Psihomaterijal je strašno jak, ljudi su puni energije koja može procvjetati, kao što je slučaj sa zaista velikim ljudima koji ovdje žive, ili rezultirati nečim strašnim.

U ponudi samo – besmisao

Stječe se dojam da muškarci prilaze vehabijama iz drugih razloga – životnih razočaranja ili nečeg sličnog – a žene iz drugih…

– Često sam razgovarala s prijateljicama koje su se “pokrile”. Neke od njih su bile pankerice. One u islamu nalaze bazu za svoju alternativnost i svoj feminizam. Prema njihovu sudu, islam kao religija tretira ženu na najbolji mogući način, dok određeni politički sustav islam deformira. Teško mi je prihvatiti vjerske argumente, ali poštujem sve dok mene nitko ne prisiljava ni na što, niti me smatraju manje vrijednom jer nisam dio “njih”. Ali smatram da je osnovni motiv i za muškarce i žene traženje smisla i odgovora na osnovna pitanja: tko smo, zašto, kuda…? U Bosni je velik problem pitanje identiteta. Bosanski Hrvati, Srbi, Bošnjaci, svi su u velikom “belaju” kad se ptaju tko su. S jedne strane smo Europljani, a s druge ne možemo u Europsku Uniju bez viza, znači dobivamo poruku da Europljani – nismo. Neki vide smisao u postojanju Bosne i Hercegovine i identificiraju se s njom bez obzira na nacionalnost. Ja sam jedna od tih, ne iz nekih patriotskih razloga, nego zato što iz tog koncepta crpim snagu, širinu, kreaciju.

Po Hrvatskoj se u filmskim kuloarima priča da ste napravili promuslimanski film. Kako to komentirate?

– Zbilja to govore? A ovdje se po kuloarima priča da sam napravila antiislamski film. Film je puno više od tako banalnih stvari. Film sam napravila da iskomuniciram ljudsko iskustvo. Radila sam na njemu tri godine. Prošla svoje unutarnje borbe i pitanja. Porušila mnogo nataloženih stvari, lažnih grana na kojima sam sjedila i posmatrala svijet, bacala svoj ego kao nogometnu loptu. I osjetila sam potrebu da s ljudima u sat i pol podijelim ljudsko iskustvo sa svim emocijama koje sam osjetila. Mislim da će ga tako ljudi doživjeti i nadam se da će ga zavoljeti.

Sporna rečenica

Scene s vehabijama izvanredno su uvjerljive. Kako ste uspjeli dobiti dozvolu za snimanje u džamiji kralja Fahda?

– Naša prva molba za snimanje dobila je odbijenicu. Mislim da je ljude bilo strah. Ta džamija se po medijima spominjala u negativnom kontekstu. Ja sam svojevoljno poslala scene koje se odigravaju u džamiji, da vide da u tome nema ničega iskrivljenog. Nekom je zasmetala rečenica “mladići lijepih, ali i izmučenih lica”. Tražili su dlaku u jajetu, samo da ne dopuste snimanje, no ja sam stvarno bila uporna. Trebala mi je baš ta džamija jer se nalazi na Alipašinu polju, gdje je podignuto socijalističko “naselje solidarnosti”. Trebao mi je taj kontrast, između onog i ovoga doba. To je slika balkanske stvarnosti. Bila sam duboko uvjerena da meni u mom gradu ništa ne smije biti zabranjeno. Nisam htjela nikakve tenzije, uopće me nisu zanimali svi ti napisi da se meni prijeti smrću, da pravim antiislamski film, da ću završiti kao Theo van Gogh. Istina je također i da vehabije imaju problema u svakodnevnom životu. Sarajlije, a prije svega Bošnjaci, misle da će pokazati svoj stupanj suvremenosti ako psuju za vehabijama ili žele pokazati da oni nisu takvi – tako što će ženama javno zbaciti nikab sa lica, zafrkavaju ih, pišu grafite po njihovim kućama “Bradonje napolje”. Žele dokazati da su Europljani time što će negirati da ti ljudi postoje i da su ljudska bića koja takav čin duboko pogađa. Ali to je sada nova tema: Bošnjaci traže svoj identitet. Uglavnom, uspjeli smo dobiti dozvolu za snimanje u džamiji kralja Fahda. Kada sam razgovarala s vjerskim autoritetima, rekla sam: “Vi morate biti otvoreni prema drugom i drugačijem, kao što i drugi trebaju biti otvoreni prema vama”. I pristali su. Jako sam ponosna što smo prošli taj test demokratičnosti.

“Grbavica” se bavila traumatičnim bosanskim iskustvom kroz emocionalnu katarzu, no ovaj je film puno polemičniji, mogao bi naići na podijeljene reakcije. Kakva su vaša očekivanja?

– Pokazivali smo film u Beču, Berlinu, Zagrebu i Sarajevu publici vrlo različitih opredjeljenja, od vjerskih do političkih. Sve ljude su dotakli likovi, njihove životne priče, filmski jezik. Ovo jest film koji otvara pitanja, jer ja ne želim davati odgovore.

Priča je zapravo jako univerzalna. Umjesto vehabija moglo bi biti i nešto drugo…

Moja prijateljica iz Amerike kaže da je u istoj situaciji, samo da joj muž nije vehabija, nego pripada Microsoftu: “Samo priča o moći kompjutora, potpuno se promijenio, čita neke kompjutorske knjige i uopće se ne želi seksati sa mnom”. Svi mi imamo svog “vehabiju”. Ako ne pored sebe, onda u sebi.

razgovarao: Nenad Polimac

jutarnji / sarajevo.co.ba

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Objavljeno u Nekategorisano

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *