Je l’ vas stid, Zmajevi?

piše: Nermin Čengić

Ljubav nije paradajz
Ljubav nije paradajz
Eh, da smo velesila kak'a pa da stalno pobjeđujemo ‘dje god nam se desi da nam zafali malo. Al’ nismo velesila i ne pobjeđujemo iz različitih razloga, a najmanje za to je krivo to malo koje nam uvijek fali. Svaka terapija ukoliko je se želi provesti, započinje prvim korakom, a to je priznavanje samom sebi koliko šuplju glavu imaš. Poslije toga je lakše prihvatiti mnoge činjenice koje ti mogu, ako to stvarno želiš, pokazati put do lakšeg, ljepšeg, svjetlijeg, normalnijeg života.

Za razliku od mnoge zainteresovane stranke, ne pada mi na pamet pričati o još jednoj “sudbonosnoj” utakmici u kojoj smo OPET “dobro igrali al nemamo sreće”. Bar ne kao takvoj. Znam da je sad svima do oplakivanja klete sudbine, do jebanja majke sudiji Thompsonu, do naricanja kako nas niko ne voli, ili do mržnje svega što je francusko (i škotsko, zahvaljujući sudiji). Stvarno je ispod svakog nivoa razboritosti nastaviti tu tradiciju koja nas nakon svakog poraza koji je MORAO biti pobjeda, vodi u sunovrat pomješanih osjećanja, negiranja sebe i svog postojanja.

Imali smo toliko prilika da dokažemo svoju nenadjebivost. I previše. Počev od Jugoslavije, gdje nas je volio i-kunto-i-panto, pa smo podlegli zovu gluposti i okrenuli se protiv svih, a ponajprije protiv sebe samih, a iz trivijalnih razloga napakovane različitosti. A moglo je bolje, zar ne? To dokazuju i danas vrlo prisutna udruženja i druženja, gdje se s nostalgijom naglaba o skoro savršenom životu gdje smo imali najviše kad nismo imali ništa. Međutim, kako koja godina prođe, kako nestaju ljudi koji su kušali to nešto bolje i Utopija će lagano biti pospremljena na police zaborava, a uporniji propagatori iste će biti smješteni u sanatorijume kao bezočni lažovi. Jer danas nit’ ima širine, nit’ se daje prilika ljudima koji bi mogli više od ovog što se nudi i provodi.

Zatim smo imali san o šest ljiljana vezenih u zlatu. Tu nam se u startu potkrala greška dopuštanja nerealizovanim likovima iz polumraka da ostvare svoje ideje nacionalističkog jedinstva koje bi, da nije već u samom početku, kad tad eskaliralo u krv i bijedu. I danas se “ljiljan” pripisuje jednima, a ne svima. I danas presudni uticaj imaju snage koje su napravile entitete i posijale kosti po obradivim njivama. I danas se dijelimo prema krvnim zrncima, a ne prepoznajemo po osmijehu i iskrenom stisku šake. To je bio još jedan ispit na kojem smo polomili kičmu.

A onda, polomljene kičme smo dočekali “ovo nešto”. Nikom nije jasno šta je, ali jeste nešto jer sve mora biti nešto. Povuci, potegni pa se u opštem metežu haosa koji donese potpisani mir, iz ničega u nešto pretvoriše potpune budale koji bi mater rođenu prodali ako bi im se ponudila prava cijena. U toj navali krkanluka se pokrade silna milijarda, a ono što se moglo napravit’ prepusti u ljigave šake golom kriminalcu koji preko noći postade ugledan i cijenjen. Najbolje koke se okupiše oko novih bogataša, najbolja auta se podijeliše najbezobraznijim guzicama, najljepši hektari se budzašto betoniraše za gušt najpohlepnijima. Rijetko citiram jer to ne volim, al’ ima ona Mešina o vremenu kad fukara nešto, i kad pametan nešto… ne mogu se tačno sjetit’ jer sam to vidio negdje na Fejsbuku (gluho bilo da sam pročit'o cijelu priču ili knjigu, pu-pu-pu).

Danas, evo tu gdje jesmo, i dalje smo nesrećni, poniženi, a ako izađeš iz tog patriotskog zanosa i pogledaš sa strane onda zaključiš i da smo smješni. Ma presmješni. Palimo se ko kutnjaci ako nam ko dirne u naše (a već odavno njihovo). Kad nas pohvale najveći su nam prijatelji, kad nas kude jebemo mu rod i porod. I sve, cijeli smisao postojanja smo sveli na devedeset minuta patriotskog zanosa. Na šta mi to ličimo? Na statiste crne komedije kojoj se ne zna kraj, jer glumci, ali i publika hoće još prevrata. Samo im pođahkad dodaj koji novi lik da ne bude baš skroz dosadno.

I taj devedesetminutni patriotizam u kojem iz sebe izbacimo sve ono što prešućujemo ostatak vremena jeste krajnje presmješan. Ko te može shvatiti ozbiljno ako te od svega što realno možeš da hoćeš samo lopta može ujediniti ili ti “biti prvi korak ka ujedinjenju”. Upravo u toj lopti se posljednjih sedmica krviš k'o prije dvadeset godina. Prepadaju te komšijom, dok ti uporno jebeš mater cijelom svijetu za dosuđeni penal Francuzima. Stalno ti daju prilike da se izvučeš iz pepela, a ti se stalno pozivaš na sreću i nepravdu nad sobom. Ne pada ti na pamet da napraviš pomak. Čekaš nekog da te predvodi, da ti potpuno nesigurnom kaže kako je uredu biti normalan, kako je uredu biti čovjek, kako si, ako poželiš, jači od svakog fašiste koji te dijeli prema krvnim zrncima, koji mrzi i sebe i tebe i cijeli svijet i mržnju uvlači u tebe, koji negira logiku i pretvara te u biljku dok ti se smijulji iza leđa.

Za mjesec dana ćeš opet razvit’ barjake i u baraž krenuti, ne s ljiljanima jer ti ne daju i jer su ih već zakovali na samo jedna vrata. Ići ćeš s onom zastavom što nam je žuta i radovaćeš se sve dok ti neki novi sudija Thompson ne dosudi penal. A onda ćeš opet naricati i kukati, hrabreći se kako niko neće slomiti tvoj nenadjebivi duh. A od tog duha nemaš ništa do da se devedeset minuta osjećaš kako bi se trebao osjećati cijeli život. Da ti odlazak u Sarajevo, Banja Luku, Mostar, Ljubuški, Prijedor, Bihać, ne predstavlja problem i ne izaziva bolove u želucu, u zavisnosti odakle dolaziš.

Imate li snage da se pretvorite u Ljude? Da neljudima pokažete zube? Da polomite budale i zazidate im prilaze vašim mozgovima? Ili da banalizujem – Imate li snage da prestanete gubiti vrijeme na gluposti i da od papaka s prstom u nosu i ključem u uhu preotmete najbolje koke i najbolja auta? Smijete li se i upitati, a kamoli to napraviti? Je l’, Zmajevi?

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

2 Odgovori na “Je l’ vas stid, Zmajevi?”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *