Jekovac

Jekovac je dobio ime po odjecima. Svaka riječ gore izgovorena čuje se najmanje tri puta. Ljudi su se penjali na Jekovac da to provjere i da gledaju grad. Bilo je uvijek i onih koji bi se popeli jer im više nije bilo ni do riječi, ni do pogleda, nego bi se bacili u dubinu i tako završavali živote koji su izgubili smisao ili im je on postao tako nedohvatljiv da je jedini izbor bio potpisati bezuvjetnu kapitulaciju, iako je i taj čin kažnjiv po zakonu, a jedna od najčvršćih rečenica koje smo čuli u našim životima bila je ona iz Ustava SFRJ koja je kazivala kako nitko nema pravo potpisati kapitulaciju naše zemlje, niti ijednog njezinog dijela. A dio zemlje bili smo svi mi, svatko pojedinačno, uključujući i nesretnike koji su se bacili s Jekovca.

Oslobođenje bi objavilo vijest, obično na stranicama “Sarajevske hronike”, a u toj vijesti obicno bi pisalo da se N.N. bacio u bezdan zbog “trenutnog nervnog rastrojstva”. Formula je za čitateljstvo bila utješna jer nije podrazumijevala ništa od zbiljskih životnih užasa, ništa od onoga što nam jednog dana kao nesreća može pripasti, nego je, eto, samoubica bio bolestan, zanebesalo mu se u glavi, nešto mu je puklo i ciknulo, te se dogodilo ono što nama neće jer smo tako čvrsti i snažni.

U vremenima mira ljudi su se zapravo ubijali zbog ljubavi. Rijetki su bili oni koji su kidisali na sebe zbog dugova ili bolesti. Ali kakve su to zapravo bile ljubavi? Nikada nećemo saznati ništa o tome, a nekad nismo mogli ni slutiti, osim ako se i sami jednog dana ne zaputimo prema Jekovcu bez namjere da čujemo odjeke svojih glasova i bez želje da gledamo grad.

Čovjek je slab. O tome pišu svete knjige, svjedoče mudraci i šapću redovnici, derviši i kaluđeri. A ljubav je, međutim, jaka i često dolazi kao kazna svim ljudskim slabostima i upozorenje da se iz slabosti rađa patnja i to ona patnja koja traje doživotno i koju ništa i nitko ne može ublažiti jer nema toga tko bi čovjeka učinio manje slabim ili ljubav prilagodio njegovoj krhkosti, tom skeletu koji ne može izdržati opterećenja i težinu duše kada se ona dobro natopi i kada kao spužva upije sve ono što iz ljepote vodi u smrt.

Rat je jednog dana završio i ljudi su se počeli miriti sami sa sobom. Jednoga dana svatko će prežaliti svoje mrtve, kao što su se svi mrtvi prežalili otkako je ljudi i ratova. Ono što se prežaliti neće jesu živi. Ili žive ljubavi bez kojih smo ostajali zbog svoje i njihove slabosti, a da se nisu ugasile i nestale, niti su se pretvorile u žive mržnje. Te ljubavi traju u Sarajevu, kao što traju i u svim onim čudnim zemljama i gradovima u kojima Sarajlija i Sarajki danas ima. Netko je ispratio ženu na konvoj, netko je u aprilu 1992. sa ženom poslao i dijete, netko je otišao i ostavio ženu u Sarajevu, netko se više nikada nije javio, pa šuti i danas. Velike ljubavi nisu se vratile jer su bile slabe prema životu. Preudale su se ili preženile, ili se dogodilo nešto treće što je zauvijek zapriječilo nastavak priče i što sada leži na duši, zapravo na dvije duše, veliko i teško, teže od svih brda oko Sarajeva i teže od jekovačke stijene.

Teško je biti nevoljen, a nevoljeni su zapravo svi koji nisu halalili prethodnu ljubav i tako napravili mjesta u duši za novu. Manojlo Tomić napisao je 1993. da u životu želi samo dvije stvari: piti, voljeti i biti voljen, a onda je shvatio da su to, zapravo, već tri stvari. Na Jekovac su se tokom naše povijesti i svih prethodnih povijesti penjali ljudi kojima na kraju više nije bilo ni do pića.

Sarajevo je danas grad sa najviše slabih kojima su dušu poderale i kosti polomile jake ljubavi. Nema drugog takvog grada na svijetu, kao što nema ni grada koji se sav vidi s jedne jedine stijene, s koje se svaka riječ tri puta čuje i na kojoj je svaka bol tri puta veća. Ti ljudi, istina, hodaju uspravno, ne gledaju na Jekovac i s mirom podnose terete svojih duša, ali povijest ih vidi kao one male ribarske čamce, privezane uz obalu, koje je zadesila neka velika oseka, pa ih sa čudom gledaš jer su na suhom, a ipak su privezani. Čak i ako ih odvezeš, oni nigdje neće otploviti. Postoje vremena kad plima prestaje stizati na naše obale.

piše: Miljenko Jergović

Jekovac
Sarajevska mahala iznad Baščaršije je prema jednom predanju dobila ime Jekovac jer svaka riječ gore izgovorena čuje se najmanje tri puta. Ljudi su se penjali na Jekovac da to provjere i da gledaju grad. Drugo predanje kaže da je Jekovac dobio ime jer su gore ubijani osuđenici. Jednom se Fadil-paša suprotstavio carskoj naredbi, nije htio dati potpis… osuđen je i izveden na Jekovac gdje je kamenovan. Na Jekovcu postoji podzid kao spomenik gdje je bio kamenovan.