Jovo Divjak nije zaboravljen, a za vas ne znam

Jovo i dalje čeka razrješenje u Beču. Ali treba napomenuti da Jovo, i pored nepostojanja halabuke oko svega, nije i ne može biti zaboravljen i usamljen. S njim su svakodnevno svi oni koji nemaju drugog izbora nego da budu u manjini, jer žive u sredini koja gaji klero-fašizam kao način života. S Jovom su svi oni kojima se svakodnevno prevrće želudac zbog tuđe izdaje principa za koje su se zajedno s Jovom borili

Jovan Divjak
Jovan Divjak
piše: Nermin Čengić

Šuška se, šuška, ovih dana kto je taj, što je taj Jovo Divjak zaboravljeni, rekti. Pita se glas javnosti ko ga je ostavio, ko mu ne ide u posjetu, a vidna je i nedoumica zašto nema nekakvih protesta kojim bi se Jovi dalo snage da izdrži boravak u Beču. Šuškaju svi. Pregoreni aktivisti već odviknuti od prvog postulata aktivizma “ako ja neću, neće niko drugi, pa ja moram”. U potrazi su za nekim vođom parade koji će preuzeti odgovornost i predvoditi ih dok im ne dosadi boriti se za “zajedničku stvar”. Nakon toga kreću olajavanja i prebacivanja, nerijetko i sujetna vrijeđanja. Šuškaju i novinarske pobjegulje koje se nakon poraza voljene im ideologije naprasno preobratiše i već godinama pokušavaju nanovo se slizati sa sredinama odakle su pobjegli glavom bez obzira. Sad staju na stranu onih koji su im odbranili to pravo da kataliziraju svoju sramotu, ganjajući katarzu u odbrani dojučerašnjeg neprijatelja, jer su u svojoj bježaniji, eto slučajno, prebjegli na onu stranu koja je na Jovu Divjaka i stotine hiljada Sarajlija ispaljivala hiljade granata dnevno. Ali sad se to ne pika, je li tako Nenade Pejiću?

Kad je tog 3. marta 2011. godine uhapšen Jovo Divjak, povuklo je nekolicinu da se pojavi ispred ambasade Austrije u Sarajevu, gdje se u pola noći stajalo na zimi i uglavnom skrivali pogledi jedni od drugih. Sigurni su tada bili da rade pravu stvar. Sigurni bi bili i da im Jovo nije kasnije zahvalio. Dan kasnije se na istom mjestu pojavilo oko hiljadu ljudi, prošetalo se niz Džidžikovac do zgrade Predsjedništva, ispunilo se pola Dnevnika. Glavni “belaj” je bio u subotu kad je, kažu pet hiljada ljudi koračalo ulicama Sarajeva sa zviždaljkama u ustima, dajući si za pravo da malo blokiraju saobraćaj i budu prošetani od Džidžikovca do Marindvora, pa nazad do ambasade Srbije. Usput se prišljamčio i polusvijet koji je našao divnu priliku da traži pravdu za neke svoje “generale”, a na reakciju demonstranata kako to nije u redu zaprijetili su i otkidanjem glava. Za neupućene, ta je subota bila uspjeh građana, dok je za upućene bila razočarenje jer je tek pet hiljada u gradu od pola miliona stanovnika našlo za shodno da provede nekoliko subotnjih sati na ulici kako bi, eto, odreagovalo. Izašlo se, reklo se, prošetalo se, i Jovo se zahvalio. I poslije toga je sve splasnulo.

Posljednjih dana se opet aktuelizuje “priča o Jovi Divjaku”, jer mu je, zamislite, odgođeno izjašnjenje suda o oslobađanju za mjesec juli. U međuvremenu, na sve strane se raspredalo o tome ko je slao, da li je uopšte slao, zahtjeve za izručenje, oslobađanje, šta sve ne, izbacio bi se pokoji tekst, izjava, prolazilo je stidljivo kroz formuske online uši gdje se dosezalo do ne više od desetak komentara, nakon čega se prelazilo na druge, interesantnije teme. Neki dan sam primjetio kod jedne mi facebook friendice “statusno” pitanje, šta je sad sa protestima za Jovu. Nije me pretjerano iznenadio nedostatak reakcije, a kamoli bilo kakvog odgovora, naviknut da se u ovoj zemlji, u ovom gradu, u ovoj mahali, uvijek i redovno očekuje da neko drugi nešto uradi. A zašto, stvarno, nema protesta za Jovu? Sve je manje zainteresovanih da svoj stav javno iskažu, pa i na uličnim protestima. Tu je i neizbježna oguglalost mase na dešavanja od prije petnaest i kusur godina. Neizbježan argument je i ovo sunčano i toplo, pa sunce ne dozvoljava depresiji da, kao u hladnom martu, probudi inat i prkos.

Čuo sam negdje za neke Srebreničanke koje redovno, već godinama, protestuju svakog jedanaestog u mjesecu. Ako vi niste čuli za to ne mari. Danas nije sramota ne znati, čak je i prednost. Uglavnom, te Srebreničanke već godinama vode besciljnu kampanju, iako ih se 364 dana ignoriše, a mediji se tu i tamo sjete. Slabo ih više iko čuje. Navikli smo, valjda, da postoje, pa se na te potpuno izdate žene i ne osvrćemo i ne čujemo njihov vapaj. Ipak, i pored ignorisanja svih nas, one čuvaju svoj obraz, i rade to što rade svakog 11. u mjesecu, jer nisu zaljubljene, nisu tu da ih neko primjeti, niti su tu da se poslije toga osjećaju veličanstveno jer prepoznaju duh svog grada. One tek sebi stvaraju način da u državi koje nema, s vlašću koje nema, obespravljene i izdane od svih, smire svoje noćne more time što ne šute. Time što se uvežu heklanim transparentima, imenima svojih ubijenih iako, ponavljam ostavljene od svih i prepuštene same sebi i onima koji ih nipodaštavaju i nanovo ubijaju, a niko da stane u njihovu zaštitu, čuvaju is ebe i svoj obraz. Same biju svoju bitku. Često ih se iskoristi za bezobrazne politikantske ciljeve i odbaci čim naslov prestane biti aktuelan, ali one nastavljaju dalje, i svakog 11. u mjesecu prođu Tuzlom i, barem slučajnim prolaznicima, pokažu da postoje.

A šta je s Jovom i protestima za Jovu? Ništa. Čeka čovjek u Beču, na uslovnoj slobodi da mu se riješi sudbina, dok ovdašnja država ne zna ni sama da li postoji kao takva, niti koje su joj nadležnosti. Od države se svakako ništa ne očekuje, jer šta se može očekivati od ufoteljenog fašiste Bariše Čolaka koji na funkciji ministra pravde u društvu sa svojim stranačkim šefom neizbježnim Draganom Čovićem, ne tako davno, prošetaše Mostarom u majicama s likom osuđenog zločinca Darija Kordića koji je po Ahmićima djelio čokolade i sokove.

S druge strane, nevladine organizacije se ne javljaju jer im niko ne nudi svotu za projekat naštampavanja plakata, koje će im izganjati dva-tri pojavljivanja u medijima, i kupovinu novog tonera za printanje saopštenja za javnost kojim se “jasno stavlja do znanja” kako nije u redu da se Jovu Divjaka tretira poput kriminalca.

Popularno nazvani “obični ljudi” i dalje traže glavu, a čini se i rep, pa se u tradicionalnom duhu ovdašnjeg bunta čeka da jedno-dvoje krene, a za njim-a će svi, ukoliko izvidnica preživi. Nikakvog organizovanog djelovanja nema, jer je cijela ta slika oko negodovanja zbog hapšenja Jove Divjaka podvučena pranjem obraza na jedan dan, poslije kojeg se, vidno radosni što su se pojavili negdje sa još pet hiljada ljudi, doživio orgazam koji je potpuno umorio osjetila.

Bez namjere da pravdam hodajuće mrtvace, treba ipak spomenuti još koji razlog pojedinačne pasivnosti. Jedan je svakako pojava oportunističkih likova koji častan protest redovno iskoristite za ličnu promociju ili traženje neke svoje pridodate pravde. Drugi bi se razlog mogao svesti na nezainteresovanost mase da se povede u jedan zajednički cilj odbrane stvarne časti zvane “pravo na odbranu”. Strah od samih sebe u koheziji sa čuvenim “ne talasaj” i “svakako ništa ne možeš promijeniti”, stvara sliku stada koje pristaje i na gnjilo sijeno. Bolje i to nego glad, jer ako se pristane na glad mogao bi se, gluho bilo, probuditi instinktivni bunt, a to onda zahtjeva i rad mozga. Ko bi s mozgom izašao na kraj.

Jovo i dalje čeka razrješenje u Beču. Ali treba napomenuti da Jovo, i pored nepostojanja halabuke oko svega, nije i ne može biti zaboravljen i usamljen. S njim su svakodnevno svi oni koji nemaju drugog izbora nego da budu u manjini, jer žive u sredini koja gaji klero-fašizam kao način života. S Jovom su svi oni kojima se svakodnevno prevrće želudac zbog tuđe izdaje principa za koje su se zajedno s Jovom borili. Jovu nije zaboravila ni armija njegovih stipendista kojima je, za razliku od države, učinio mogućnosti dostupnijim. Nije Jovo zaboravljen, a najveći razlog nedostatka protestnog šminkeraja po ulicama je što se masa pretvorila u pihtiju, što je opet nešto drugo, daleko dublje i poraznije od ravnodušnosti prema svemu, pa i prema generalu Jovanu Divjaku. Pa ni država nije zaboravila na Jovu Divjaka, jer države ovdje nema, a nešto čega nema ne može ni zaboraviti.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Jedan odgovor na “Jovo Divjak nije zaboravljen, a za vas ne znam”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *