Češki muzikolog Ljudevit Kuba je 1893. godine krstareći Bosnom zapisivao riječi i note pjesama koje je slušao. Dugo je radio na sređivanju svojih zapisa i potom ih kao naučni rad objavio u više brojeva ‘Glasnika zemaljskog muzeja’ (GZM) Sarajevo, počevši od jula 1906. godine. Na stranici 505. GZM broj 4/1906, pod rednim brojem 101. stoji početak pjesme ‘Kad ja pogjem na bendbašu na vodu…’. Dat je i notni zapis pjesme. Ljudevit Kuba je u Livnu zapisao i mnoge druge pjesme, ali zapisivanje ove pjesme u Livnu i nezapisivanje u Sarajevu može nešto kazati.
U Livnu je postojao lolakni toponim bentbaša i odnosio se na popularni bent koji je bio na izvoru Bistrice, poznatijem kao Duman. Duman je riječ iz turskoga jezika i označava dim, ali i omahu. Popularni bent je bio prirodan bazen koji se ljeti obilato koristio za kupanje omladine. Stariji stanovnici Livna su ga ranije nazivali bentbaša. Bent je turska riječ i bukvalno označava nasip, odnosno branu, ali se u našem jeziku više odnosi na bazen nastao pregrađivanjem rijeke ili potoka. Baša je turcizam izveden od turske riječi baš (baş) koja označava čelo, glavu, starješinu, a u zavisnosti od konteksta. Bentbaša je u našem jeziku turcizam koji označava glavni bazen.
Bentbaša u Livnu je bila mjesto gdje je prije izgradnje vodovoda, pola Livna dolazilo po vodu. Voda se do udaljenijih kuća u čaršiji nosila u fučijama na magarcima ili mnogo rjeđe na konjima. Ko nije imao životinje, prtio je fučiju na leđima. Fučije su bile zapremine od 5 do najviše 20 litara. Trenutno benta (bentbaše) nema više. Benta, odnosno bentbaše, več odavno nema. Voda ga izgradila, voda ga razgradila!
Prema onome čega se sjećam, pjesma ‘Kad ja pođem na bentbašu’ se pjevala u Livnu i u mojem djetinjstvu. Slušao sam je često uvečer na uređenom izvoru ispod Tabije, gdje su se okupljale cure, a naravno i momci. Jedno bez drugoga nije išlo. Pjesma se mogla često čuti i u kućama oko Dumana (izvora Bistrice). Ja sam sklon povjerovati da je ta pjesma livanjska, jer se u Livnu pjevala bar tridesetak godina nego što se po prvi puta spominje u Sarajevu. Također vjerujem, da je ispravan tekst onakav kakvoga je zapisao Ljudevit Kuba.
U prilog ovom razmišljanju ide i to, da se melodijski razlikuju. Sarajevska izvedba se pjeva na melodiju hebrejske sefardske molitvene pjesme koja se zove ‘Seder Alel’ (Oda Hvale), koja počinje hebrejskim riječima ‘Odeha ki anitani…’. Istom melodijom se pjeva i sefardska pjesma ‘Mi kerido, mi amado’ (Moj voljeni, moja željo). Razlika se vidi iz notnih zapisa Ljudevita Kube, jevrejske molitvene pjesme i sadašnje pjesme ‘Kad ja pođoh na bentbašu’. Mala razlika je i u tekstu. U Livnu se pjevalo ‘pođem’, a sadašnja verzija se pjeva sa ‘pođoh’. Dodatno, mislim da ima veze i to što se kameni masiv iz kojega izvire Bistrica, naziva Bašajkovac, što je očigledno neki turcizam.
Ova pjesma je postala zaštitnim znakom Sarajeva i nezvaničnom himnom. Pjevanjem i svakodnevnim govorom je u Sarajevu nastao izraz bembaša, koji ništa ne znači u tom obliku i dolazi kao iskvaren izraz od izvorne riječi bentbaša. Na kraju da kažem, koristio sam geografski pojam Bosna, jer u vrijeme kada je Ljudevit Kuba zapisivao narodne pjesme, nije bilo još Hercegovine u nazivu, ali se kasnije spominje kada Kuba objavljuje svoje radove u Glasniku zemaljskog muzeja.
piše: Mirsad Đulbić