Categories
Izdvojeno

Mišo Marić: Kako će Sarajevo bez Sarajlića

‘…Pa, nekako će se vec snaći…
Ali, mi ćemo se još sastajati.
Ja sam bio – pjesnik.
Kad god mom gradu bude potrebna nježna riječ, ja ću tu biti…’

Izet Kiko Sarajlić
Izet Kiko Sarajlić

Sinoć, dok pabirčim neutrnula sjećanja pa nižem u tekst o Prvim Majevevima, zvoni telefon. Prijatelj, Hamica Ramić zove iz Sarajeva. Upravo su na tv objavili da je umro Kiko Sarajlić. Ubi me vijest. 443 585 u Sarajevu pokazuje zauzeće. Onda se javi Tamara. Ništa utješnog ni njoj ni sebi ne umijem reći. Samo se s Kikinom jedinicom fino isplačem u slušalicu. Onda Azri govorim stihove o liniji Mažino, bratu Eši i noći nadnesenih nad najdraže usne. A noć, ovdje, bijaše čista i zvjezdana.




Prijatelj i brat Kikin i moj Mika Antić kojeg smo zajedno ispratili u Novom Sadu govorio mi da će biti zvezda pa kad ode da mu bar ponekad namignem. Otvaram prozor okrenut jugu, tragam za dvjema najzlatnijim, pa namigujem… Jutros, svojoj Tamari koja se zove Milena, pokazujem olovku koju mi je poklonio 14. decembra, prošle. Potsjećam je kako olovke pišu srcem. A da u ovoj damara najveće srce na svijetu. Pa joj govorim ‘Kako će Sarajevo bez mene’:

‘…Pa, nekako će se već snaći…
Ali, mi ćemo se još sastajati.
Ja sam bio – pjesnik.
Kad god mom gradu bude potrebna nježna riječ, ja ću tu biti…’

Dobri, dragi i tužni Izet Sarajlić. Od rođenja, život ga nije mazio. Muvali, čepali, do krvi džambali i živo srce mu žderali saputnici kroz vrijeme i nevrijeme. Od Musolinijevih camica nera preko dežurnih ‘čuvara’ komunizma, ovovremenih političkih nacional-šićardžija i literarnih protuva za kojim je ostao ili će ostati smrdljiv a potom nikakav trag. On nikad zle i mrsne riječi. Branio se tananom, djetinjom sjetom najljepši, vječni dječak koji je ikad prošetao Vilsonovim. Profesor ljubavi na Visokoj školi sarajevskog i bh. voljenja. Autor vodiča kroz mirisne i čarne predjele duše zemlje koja ga je iznjedrila. Pjesnik koji nas je upoznavao s nama samim, po čijim nas je rimovanim preporukama volio dalek i neznan svijet… Najveći grumen zlata ispran iz zemljice Bosne i Hercegovine. Živ, neuništiv korijen koji me lirski toplo a ljudski časno i trajno veže za tu nesretnicu koju, prečesto, zaboravljaju i Bog i Allah i ljudi…




Umilnijih i nevinijih lirika u zavičaju od Kike Sarajlića i ranih, majskih bulbula u baščama kraj Radobolje i Neretve, ja ne pamtim. Mika mi iz ‘Besmrtne pesme’ na salveti ispisao, ijekakavizirao pa poklonio stihove za epitaf:

‘Ako ti jave umro sam,
Ne vjeruj,
Ti znaš ja to ne umijem.
Ljubav je jedini vazduh
Koji sam udisao
I osmjeh jedini jezik
Koji na svijetu razumijem…’

Odnekud mi se sad čini da ove stihove niko na bijelom svijetu osim Kike ne zaslužuje. Još mi se čini da će se Sarajevo teško snaći. Sarajevo, u kojem ‘…i kad kiša pada, zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmaskijem maju'… A najsigurniji sam da Kiko neće omanuti i da će uvijek biti tu kad njegovom gradu bude potrebna nježna riječ. I svim sretnicima što su grleći njegove stihove izrastali u pitoma južna nebesa, cvjetno i mirisno kao ruže penjačice…

piše: Mišo Marić, Exeter, UK,

Mišo Marić je bosanskohercegovački pjesnik, dugogodišnji voditelj popularnog ansambla ‘Mostarske kiše’ i autor nekih od najljepših pjesama Kemala Montena.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *