Kako sam pobjedio Tita

Peti oktobar, 1974 (Dragana i Pavle Pavlović)
Peti oktobar, 1974 (Dragana i Pavle Pavlović)
Evo već trideset i šest godina, svakog petog oktobra pomislim na iridentu, Abbu i Tita. Budem na sebe ponosan kako sam ih pobijedio i nadživio. Ipak, pitanje je koliko ću još petih oktobara izdržati. Za sada se dobro gura…

Bilo je to nekako s proljeća, 1974, u mom rodnom gradu. Novine u kojima sam radio slavile su godišnjicu. Još se sjećam kako je dobro bilo. Jelo se, pilo se, onako kako samo to novinari znaju. I, naravno, nikada nam nije dosta. Nakon sarajevskih lokala zaputili smo se zakrpljenim asfaltnim putem ka Palama, tada selendrom nad selendrama, nadomak glavnog grada. Pale su tih godina bile privlačne zbog lijepih zelenih brežuljaka, beskrajnih staza za hodanje i nekoliko birtija u kojima se, naravno, dobro jelo i pilo, a milicije nigdje blizu. Šta mislite, šta je upaljene mlade novinarske glave privuklo. Zeleni brežuljci, staze za hodanje? Ma, znam već, smiješite se i…

U to vrijeme, u tim Palama bilo je “inâ” sjedenje u novotvorenom Domu izviđača, u kojem je, dakako, bilo najmanje izviđača. Dobra kuhinja i niske cijene pića magnetski su privlačile. Novinarska ekipa omamljena maliganima smjestila se u jedan kut i veselje je nastavljeno, činilo se, većim žarom nego u maglovitom Sarajevu. Kroz dim, koji se mogao nožem rezati, do uha mi je dopro nježni zvuk violine. Krenuo sam za njim i u drugom dijelu Doma zatekao dobru koleginicu sa Radio Sarajeva. Imala je već fino zaobljen stomačić. Kaže mi kroz smijeh da je bilo vrijeme da se konačno kaže “daâ”. Vesele svatove palila je jedna plavokosa ljepotica koja je maestralno povlačila gudalo po nategnutim žicama violine. Zvuk je bio očaravajući, pomislih da nije Stradivarijev ili Gvarnerijev rad po srijedi. Ona i instrument, činilo mi se tada, bili su savršeni spoj, na koji nijedan pravi muškarac ne može ostati hladan. Mene je to pogodilo jače od tih nekih Amorovih strelica. Znao sam – to je ta, ali kako joj prići. Okolo na stotine muškaraca, na stotine konkurenta od kojih su mnogi i ljepši i jači od mene. Grozničavo sam razmišljao i lampica se upalila u mom, najčešće, tupom mozgu. Gotovo trčeći vratio sam se među kolege i prijatelju Zlatanu na brzinu objasnio:

– Kada budem jednu damu pitao ko je napisao “Malu noćnu muzikuâ”, moraš kao iz topa da kažeš Beethoven. Tada ću ja uskočiti kao “znalacâ” i slavodobitno reći – Mozart. Onda će dama potvrditi da sam ja u pravu i dalje je sve moj problem.

– Ma, kakav Bach, Beethoven, Mozart, hajmo mi još po jednu, uzvrati on štucajući.

Ipak, uspjelo mi je nekako da ga nagovorim. Stigli smo do lijepe violonistice i strpljivo čekali da napravi stanku. Poslije njene pauze počeo je naš nastup. Srce mi je lupalo kao ludo, nije pomogla ni dupla ljuta.

– Oprostite, možemo li vas nešto pitati?

– Kako da ne!

– Moj prijatelj tvrdi da je â”Malu noćnu muzikuâ” napisao Beethoven, a ja da je to djelo Mozarta…

– Vi ste u pravu!

Uh, prvi korak je uspio. Moj drug Zlatan odbauljao je natrag u veselo društvo u kutu.

– Ja sam Pavle.

– Dragana…

Riječ po riječ, finta za fintom i uspio sam je odvući do TV sale. Svi smo s nestrpljenjem očekivali nastup “Korni grupeâ” u engleskom Brajtonu na nadmetanju “Eurovizije 1974â”. Sjećam se da su izvodili onu “Moja generacijaâ”, ako to još iko pamti. Uspio sam se bliže privući dami što je sjajila. I upravo kada sam pomislio da sam na dobrom putu svoje zavodničke zadaće, u dvoranu svom silinom uleti moj drug Zlatan:

– Pavle, brzo u redakciju, Iredenta napada!

– Kakva Iredenta, što ti je to?, zbunjeno ću, dok sam se opirao njegovim potezanjima za rukav.

– Ma, brzo, kažem ti, eno Talijani-iredentisti upali već u Istru, Pulu.

Otrijeznio sam se u sekundi i, činilo mi se, tada zauvijek izgubio Draganu s violinom. Na sreću, vijest je bila lažna, ali se tih dana ipak osjećala velika napetost u zraku. Kolege iz Slovenije, Istre, javljali su mi da su vojske s obje strane granice u rovovima. Tu noć kada sam izgubio Draganu, dobili smo â”Watrelooâ” i vječnu Abbu.

Ja, život ide dalje. Imao sam novu â”lampicuâ” u svom životu. Radila je kao korektorka u mojim novinama. Trajalo je to sve dok nije došao Tito. Sjećam se, tih dana je u Sarajevu sve bilo pod konac. Od kućnih savjeta do mjesne zajednice znale su se obaveze svakog pojedinaca. Valjalo je najsvečanije dočekati najvećeg sina naših naroda i narodnosti. Tito se očekivao negdje oko 13 sati, a ulice su već bile blokirane od ranog jutra. Korektorka i ja potpuno smo zaboravili na događaj o kojem je cijeli grad brujao. Dogovorili smo spoj za 15 sati.

Već u 11 počelo je napeto odbrojavanje. Milicija je trenirala strogoću, ni ptica nije smjela da preleti glavnu prometnicu, koja je, naravno, nosila Titovo ime.

U podne je već sve ključalo od uzbuđenja. Atmosferu najsvečanijeg dana pokvarilo je nebo. Počelo je da lije kao iz kabla, ali masa nije odstupala. Pionirske kapice postajale su sve vlažnije, hiljade zastava se povijalo pod naletima pljuska. Što je vrijeme bivalo lošije, ljudi su bili radosniji. Ništa im neće taj trenutak, što će uskoro doći, pokvariti. Ali Tita nema, pa nema. Kolona sjajnih mercedesa ukazala se tek negdje oko 15 sati. S nestrpljenjem, pojačavalo se i nevrijeme. Zastava i crvene marame oko vrata više se nisu mogle raspoznavati. Lijepile su se oko ruku, tijela. I, konačno, evo ga! Majstor političke scene odlučio je još više da pridobije puk. Naredio je da se krov njegovog â”merđe” otvori. Stajao, uz drugaricu Jovanku, i veselo odmahivao masi prkoseći kiši. U času je i on bio sav u goloj vodi kao i oni što su u transu klicali.

Tog dana, Tito i milicija razdvojili su me od korektorke. Tužan, koračao sam s kolegom ulicama koje su polagano postajale praznije. U sivilu teškog dana ugledao sam svjetlost. Nakon nekoliko mjeseci, ponovo je naišla ljepotica s violinom. I, tako, evo je ne puštam već 36 godina. Peti oktobar 1974. je bio dan kada sam kao u bunilu rekao – DA. Kada ponekada čujem Abbu i ono â”Watrelooâ”, znam da sam ja moju bitku dobio. Koliko ću još uživati u miru?

piše: Pavle Pavlović

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Objavljeno u Nekategorisano

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *