Kakvo će vrijeme biti danas?

Do Lukavice moram zbog prevoza na jednu od istočnih destinacija koja nije zastupljena u repertoarima prevoznika iz bosanskohercegovačkog entiteta u kojem živim pa tako ne mogu sa sarajevske autobuske tamo ‘dje trebam

piše: Nermin Čengić

Kiša bi pala
Kiša bi pala
Meni je meteorologija super. Nazoveš meteorološki zavod i stručni ljudi koji barataju naukom i tehnikom ti, prije nego i uspiješ postaviti pitanje do kraja, “izbiflaju” s koje će strane ciklona, i ‘dje anticiklona boravi ovih dana. Ja to znam, kako zato što sam se svojevremeno družio sa kćerkom jednog ovdašnjeg meteorologa, pa kad god nazovem, a on se javi, ja prvo pitam: “Kakvo će vrijeme biti danas?”, a on k'o iz topa: “Danas će u Bosni i Hercegovini biti…” (isto k'o na radiju što bi zad'o), tako i zbog saznanja o naprednoj tehnologiji zahvaljujući kojima “nabavih internet” i naučih pristupati bjelosvjetskim stranicama, korisnim i beskorisnim, ‘vakim i ‘nak'im, među kojima je i nekoliko internet servisa putem kojih se za par klikova može skontat’ kakvo će vrijeme bit’ ovih dana u cijelom svijetu. Tako sam još u prošli petak znao da bi danas mogla kiša, i da nije baš preporučljivo bit’ na otvorenom, a kamoli sazivat’ ljude. Tako odgodismo i planirani vikend na Stanarima, kako ne bismo pokisli, pa ostadosmo uz te-ve ekrane i redovno dosadni program gdje god da “prebaciš”. I tako, u bjesomučnom prebacivanju s kanala na kanal zastanem na jednom gdje je u ćošku ekrana pisalo “uživo”.

Činjenica o postojanju mogućnosti, ne mora obavezno značiti da svak’ za nju zna ili je se sjeti u datom momentu, pa tako niti organizatori “sjela” na Igmanu, koje se vodi pod “Obilježavanje odbrane Bosne i Hercegovine – Igman 2009″, se može bit’ nisu sjetili provjerit’ je l’ vedro il’ oblačno, nego par stotina ljudi izvukoše na Igman i kako se ispostavilo pljusak, usput se pohvališi da će sve to bit’ i “na satelitu”.

Dovedoše i dvojicu aktuelnih visokodužnosnika, jednog “iz države”, drugog “iz entiteta”, bio je i jedan vjerski, montiraše im “stejdž”, dovedoše nekoliko polupjevača/ica, nekoliko pjevača/ica i sačekaše da se i nebo nad Igmanom rasplače od jada i čemera. Pljusnu kiša, a prvi sa “sjela” se “noge ufaitiše” djevojčice i dječaci koji su svirali na “plejbek”, a za njima i svi ostali, uključujući i Harija koji je, zlobnici će reći, prizvao ovu kišu pjevajući “Svuda se sunce rađa…”, a zlobnici će dodati – osim, izgleda, u Bosni.

Reći će drugi da se vazda na taj dan obilježavala pomenuta bitka i da se treba držat’ toga, al’ kad se “Sarajevo Film Festival” može pomjerat’ zbog vjerskih praznika, kakav je slučaj ove godine (neki događaji su iz tog razloga i odgođeni, primjer koncerta PRO PAIN u Lukavcu), tako se i igmanska rapsodija mogla pomjerit’ zbog najavljenih vremenskih neprilika, a kako bi se sačuvalo što fizičko, što psihičko zdravlje tih par stotina koje istjeraše na Igman, a kući će kišući.

O samoj manifestaciji i njenom smislu dovoljno govore i riječi organizatora, koji se požalio da ne dolaze komandanti, kako se ne poštuje ono što je izvojevano (?)… Ostali obratnici (oni koji su se obraćali skupu), se požališe kako im se ne priznaju zasluge, kako im kažu da izgubljene bitke slave kao pobjede, kako… ma ne da mi se. Ne dam mi se ni o tome kako se na ovakvim obilježavanjima u 99% slučajeva redovno pojavljuje jednonacionalni sastav organizatora i posjetilaca, a i program je prilagođen tome, čime se negira sam smisao manifestacije koja se zove tako gordo, a u ovom slučaju i gorko “ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE”.

Moram sutra do Lukavice, naselja pod Igmanom koje je do 1992. godine bilo dio Sarajeva tada glavnog grada države Bosne i Hercegovine, dok je Lukavica danas dio Istočnog Sarajeva, grada u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, entitetu koji je nastajao otprilike kad se dešavala i ova bitka koja se danas na Igmanu obilježavala, dok je Sarajevo danas i dalje oficijelno glavni grad države Bosne i Hercegovine iako ga svi baš i ne priznaju k'o takvog, a glavni je grad i bosanskohercegovačkog entiteta Federacija BiH, i kao takvog ga ne ljube baš svi. (nadam se da ste uspjeli ovo “pofatat'”).

Do Lukavice moram zbog prevoza na jednu od istočnih destinacija koja nije zastupljena u repertoarima prevoznika iz bosanskohercegovačkog entiteta u kojem živim pa tako ne mogu sa sarajevske autobuske tamo ‘dje trebam. Idem u Lukavicu, a mater me svaki put gleda k'o da idem u, gluho bilo, Ruandu. Čula ona za neke četnike što otvaraju nastavne centre po Istočnom Sarajevu, Banja Luci i Trebinju i marširaju po Srebrenici, pa se boji i uvijek pita hoćemo l’ “na Višegrad” ili “na Trebinje”.

A Miro (da, on živi u “kontra-entitetu” i, vjerovali ili ne, radimo i družimo se), s kojim obično putujem “istočno od raja”, i ja pojedemo govno prisjećajući se nekih sada tako davnih godina prošlog vijeka i raje koja iz ovih ili onih, bitnih ili nebitnih razloga više nije ili nikad neće biti s nama kao tada kad smo tek počinjali disati, a u priču nam se upliću mjesta kroz koja prolazimo, bilo da putujemo “preko Trebinja” ili “preko Višegrada”. I kisnemo u onom što se nekad zvalo raj.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *