Kao nekad pred koncert

Balavurdija (se) prebija, punoglavci zaustavljaju saobraćaj da bi se porokali pištoljima, bombe se valjaju po trgovima i mahalama, a sarajevske i mostarske prdonje se bave visokom politikom, matematičkim računicama i razlučivanjem ratnih zločina

Samo nek ne puca
Samo nek ne puca
piše: Nermin Čengić

Najnovija dosjetka aktuelnog kantonalnog jet seta je dilema ko će ići, ko će pjevati i kakvo perje na sebe nabaciti 2. februara 2011. godine u Domu mladih, kada se u tom nekad kultnom zdanju mladosti, a danas svemu i svačemu osim prvobitno namijenjenom, ima održati koncert podrške “našem” Zuki, organima pravosuđa poznatijem pod punim imenom Zulfikar Ališpago.

Kako se u Bosni i Hercegovini branila Bosna i Hercegovina

Ako ste se kojim slučajem kasnije uključili evo nekoliko osnovnih informacija o laureatu pomenutog koncerta.

“Zulfikar Ališpago, rođen 26. 12. 1958. godine u Novom Pazaru u Republici Srbiji, nastanjen u Sarajevu, državljanin BiH i Republike Srbije, pod istragom je Tužilaštva BiH i osumnjičen da je, u svojstvu komandanta Specijalnog odreda za posebne namjene pri Štabu Vrhovne komande Armije RBiH, pod nazivom „Zulfikar” počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništa i ratnih zarobljenika. Kao nadređena osoba sa stvarnom i efektivnom kontrolom nad pripadnicima Specijalnog odreda za posebne namjene pri Štabu Vrhovne komande Armije Republike Bosne i Hercegovine „Zulfikar”, iako je znao da su njemu podređeni pripadnici jedinice „Zulfikar” počinili zločin, nije preduzeo nužne i razumne mjere da počinioci djela budu kažnjeni, čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika. Ratni zločin na području sela Trusina, u opštini Konjic, počinjen je 16. aprila 1993. godine, kada su ubijene 22 osobe hrvatske nacionalnosti (19 civila i 3 vojnika HVO) koji su se prethodno predali, ranjene 4 osobe, među kojima je i dvoje djece.”

Samo za raju

Prethodno je kraća ratna biografija jednog od “masovnih heroja” iz posljednjeg “nemilog događaja”, koji zahvaljujući svojim “zaslugama” dobi baš onako neugodnu dužnost da, između ostalog, upravlja jednom od najprometnijih sarajevskih kafana iz koje je potekla friška inicijativa da se gazdu podrži cjelonoćnim dernekom sa više izvođača. Koncert bi se trebao održati nekoliko mostova nizvodno.

Ne postavljaju se pitanja primjerenosti i smisla. Nema ni čuđenja, još manje razumne diskusije. Upitnik se suzdržavamo staviti na kraju rečenice jer su današnji odgovori previše (bukvalno) bombastični da bi se uplašena glava poreskog obveznika i glasača u Bosni i Hercegovini uopšte zapitala šta joj se radi u neposrednom komšiluku.

S jedne strane naši, s druge njihovi, dok neizostavni treći likuju i čekaju. Jedni, bez obzira na poredak u prethodnoj rečenici, s radošću dočekaše vijest da će Sarajevo još jednom pokazati svoju snagu i okupiti nekoliko hiljada poštovalaca lika i djela, za jedne “heroja odbrane”, za druge “predvodnika masakra”. Drugi se zgražaju nad činjenicom da se osumnjičeni za evidentan ratni zločin ima slaviti podrškom u glavnom gradu njihove zemlje s kojom opet nisu načisto je l’ njihova il’ nije (uglavnom jeste, al’ pod njihovim uslovima). Treći čekaju ishod, bodreći obje strane, pa ko god pobjedi neće falit’.

Po internetu se dan poznaje

Već je ustaljena praksa da se u Bosni i Hercegovini, pa i regiji, po internetu dan poznaje. Tako je i u ovom navratu, jer se, ljudi uvjereni da su sigurni iza svojih nadimaka, ne libe otkriti svoje pravo lice pa demokratski prostiru vlastitu ksenofobiju i fašizam kako stignu.

Tako se i oko rečenog Ališpage zamjehuralo u bari bosanskohercegovačkog interaktivnog mnjenja pa s jedne strane imate uvjerene ališpagiste koji su u otvorenom sukobu sa uvjerenim anti-ališpagistima. Standardna online igra reklo bi se. Niko ne barata konkretnim argumentima već se pretežno prijeti, psuje, podmeće, nameće… i uslovljava upotrebom najpopularnije postdejtonske fraze “ako vi nama tako, mi ćemo vama duplo”. Još uvijek ima i onih koji nakon svih ovih godina uspjevaju ostaviti tek dubokoumne komentare poput “Stvarno nemam komentara.”

Zašto uopšte uplićem internet u cijelu priču? Osim što je subota i što je vani smog da se bez gas-maske ni prozor ne otvara, tu je i jednostavan razlog što je internet (p)ostao jedino mjesto gdje su svi stanovnici Bosne i Hercegovine u stalnom kontaktu. Skoro da se dodiruju. Kroz svoje prepucavanje, svađe, uzajamno pljuvanje, bosanskohercegovački konstitutivni faktori pružaju jasnu presliku svega što se dešava “na terenu”. Jer ovdje ljudi ne putuju, ne posjećuju svoje gradove (uvjereni da su ti gradovi tuđi), ne osjećaju zemlju kao svoju (halapljivo se okrečući nekakvim maticama), ne mire se s činjenicom da svojom pasivnošću dopuštaju raznim “ališpagama” da im poharaju “domove mladih”.

Klaustrofobija čini svoje, neznanje dodaje aromu, a nedostatak upoznavanja ljudi i predjela u svojoj neposrednoj blizini čini ulje na vatri još vrelijim. Tako se svako malo skuha poneko novo jelo izgladnjelom bosanskohercegovačkom puku koji u nedostatku novca za osnovne životne namirnice ne preza od online kanibalizma. Dovoljna je jedna kvalitetna koska, a ratni zločin je uvijek bio kurentna i kvalitetna roba, i čorba je već spremna za dokuhavanje.

Strah od stvarnosti

A stvarnost je daleko brutalnija od prošlosti. Dok je u prošlosti kojom se, za razliku od sadašnjosti, nezajažljivo bavimo, bilo blistavih trenutaka poput već sasvim zaboravljenog Blaža Kraljevića, čije se ime i djelo više i ne pominje, a na nekim mjestima se smatra besprizornim bogohuljenjem, jedva se dočekaju sramote poput Zulfikara Ališpage i Darija Kordića kako bi se njihova “herojstva” slavila kao vlastita i ugravirala svoje mjesto u našim istorijama. Naravno, ni istorija nije zajednička.

Sarajevske i mostarske prdonje se bave visokom politikom, najnovijim matematičkim računicama podjele tala i razlučivanjem šta je ratni zločin, a šta ne. Jer važno je sabrati čiji je konstitutivni zločinac bio kuratiji i koji će imati više “lajkova” na facebook grupama, sujetniji pehar na sportskom turniru, veću posjetu na koncertima podrške.

U stvarnom svijetu i dalje (se) balavurdija na ulicama prebija, punoglavci zaustavljaju saobraćaj da bi se porokali pištoljima, bombe se valjaju po trgovima i mahalama. O rapidnom skoku cijena više niko i ne razmišlja. Penzioneri? Radnici? Borci? Invalidi? De, nemojte kvariti predkoncertnu atmosferu.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Nermin Čengić

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *