Ko jede ne boji se gladi

Između teorija zavjere, paranoičnih ispada gorčine i sličnih izljeva naprde onih koji “sve znaju”, meni je ubjedljivo najsimpatičnija dilema čaršije kako će taj američki proizvod istisnuti ćevape s prvog mjesta gastro-ponude glavnog grada

piše: Nermin Čengić

Il' si ćevap ili nisi
Il' si ćevap ili nisi
Eto ga, desilo se. U Sarajevu je konačno otvoren i taj McDonald's, ujedno i prvi u Bosni i Hercegovini. Silna se tinta proli, žuć puče i živac izvrati posljednjih mjeseci. Strah je nagrizao nove fasade istrulih građevina dok se čaršija pitala šta nam donosi otvaranje jednog najobičnijeg fast-fooda u prijestonici ćevapa. Toliki je problem živom stvoru bilo otvaranje jednog ugostiteljskog objekta da su i ozbiljni pretakači misli u riječi uletili u koloplet razlučivanja tradicije ovdašnje gastronomske ponude.

Ne mogu reći da mi sva ta halabuka oko realno nebitnog nije jasna. Ako išta znam, onda jako dobro poznajem domicilni mentalitet i kapacitet njegovog rasuđivanja. Znam da taj mentalitet nije sposoban shvatiti mnogo jednostavnije i očiglednije stvari, a kako bi tek prozreo silnu marketinšku aktivnost koja je, a šta bi drugo, koristila nacionalnu ozlojađenost svim i svačim kako bi svoje prisustvo u javnosti ostvarila do granice čak neukusa. Zabljesnuti sjajem velikog brenda, svi se redom pretvoriše u klovnove koji svoje vrijeme i misli potrošiše na jedan najobičniji restoran koji čak ne nudi ništa posebno do hamburgere. I pomfrit. Poskupljenje struje je vrlo brzo palo u drugi plan, svakodnevni napadi ljudi na ljude, neljudi na ljude, pasa na ljude, političara na ljude, pucnjave, bombardovanja i (pokušaji) ubistva su nevjerovatnom lakoćom postali vijesti koje se preskaču, daleko od problema koji se razmatraju i, gluho bilo, rješavaju. Bitan je samo taj silni i presilni McDonald's. Ali, takvi smo mi. Ovdašnji.

Zapadna Ćevapologija
Zapadna Ćevapologija
Na trpezi svega: od teorija zavjere, preko paranoičnih ispada gorčine do nebuloznih izljeva naprde onih koji “sve znaju”. Među svim mi je ubjedljivo najsimpatičnija dilema čaršije – hoće li američki proizvod istisnuti ćevape s prvog mjesta gastronomske ponude glavnog grada. Nevjerovatna je logika, ako je uopšte ima, kojom se vodi predlagač takve nevjerice. Dakle, prema toj logici, ako je ima, Sarajevski kiseljak bi morao obustaviti proizvodnju samo zato što je slovenačka Radenska ušla na rafe supermarketa. Čast svakom, al’ Kiseljaku još nijedna mineralna voda ne može ni prić’. Ni okusom, ni kvalitetom, ni reklamom u kojoj Rade Šerbedžija pobjeđuje samo zahvaljujući mjehurićima iz zelene bočice. Neko se možda i neće složiti, ali to su već ukusi. Poštapalica o neraspravljanju o osjećaju koji čovjek doživi kad mu se nešto na jeziku nađe ovdje dobija potpuni smisao. Kako je s mineralnom vodom, tako je i sa mesnim prerađevinama američkog, odnosno lokalnog ponuđača.

Otkad je prvi Big Mac dotakao dno života u mom želucu, a tome ima ihihi, sjećam se i priča o sigurnim ulaganjima, vladanju teritorijom, ekonomskoj isplativosti i dolaskom drugih u provjereno okruženje, tamo gdje se pojavi gigantski lanac nezdrave ishrane. Ako je istina da će prisustvo McDonald's-a usred Titove značiti da Sarajevo više nikad neće skupljati svoje mrtve, bez obzira na idiote koji svaki dan započinju po jedan novi rat, onda neka nam Big Mac-a, pa makar ga moj stomak nikad ne vario. Nemam namjeru da bojkotujem, nego sam imao (ne)sreću da od tog zapadnog mesa probam i Burger King, što je Mac-pljeskavicu zauvijek izbacilo iz obzira. Opet, da mi ne bi skakala po glavi i da joj po stoti put ne objašnjavam zašto prezirem sva ta “špicasta” mjesta, kad me marne pod rebra odvešću je u McDonald's, jer sve jaranice joj kažu da je kul. U tom slučaju svakako imam sasvim pogodno riješenje i za sebe. Zalihe čuvene McDonald's applepie (pita od jabuka) će nestajati nenadoknadivom brzinom. Lud sam za njom, priznajem to.

Sve u svemu, siguran sam da se ćevap kod nas nema čega plašit’. U naparenom somunu, deset s lukom i NIČIM VIŠE! može se slobodno izvaliti, koktelčić u ruku i iz prikrajka posmatrati kako se armija ispitivača američkog recepta vrlo brzo, gladna sočnog sarajevskog ćevapa, vraća korijenima. Zaraznom mirisu koji se razliježe stotinama metara oko roštilja jednostavno nije moguće odoliti, dok mirisu američkog hamburgera… pa vidjećemo.

Deset u pola
Deset u pola
Ćevap je ćevap, somun je somun, a poguzija je i zauvijek će biti poguzija. Nedavno pridošlom kebabu, i pored bliskosti s domaćim ukusom, nije uspjelo da izmjeni strukturu balkanskog gastronomskog mozga, pa su male šanse da će to uspijeti i pljosnatom komadiću faširanog mesa koje, za naše poimanje, baš i nema neki ukus dok mu se ne natakari brdo kečapa i majoneze.

Biće interesantno posmatrati hoće li se, roštiljanju sklon ovdašnji čovjek, odlučiti na zanemarivanje rešetki i drvenog uglja i u kolikom broju će cekerati paketiće mesa i pomfrita s velikim crvenim slovom M na poklopcu. Sumnjam da iko protiv ćevapa ima šanse ali biću poslovično suzdržan jer se ovdje nakotilo bruka pokondirenih koji baš i ne shvataju koncept užitka. Da roštilj, posebno na izletu, nije izmišljen da bi se čovjek napatio dok ga potpali, niti je meza skontana da bi se ručalo. Ćeif je čudo i ne trpi polovična rješenja. Il’ si ćevap ili nisi.

Uglavnom, ko šta voli – eto mu. O ukusima je smješno rapravljati, a kako nas rukovodni kadar fino pazi o ukusima i ne možemo previše raspravljati već nam je daj šta daš. Nismo predaleko od Roga Afrike gdje se već mjesecima kusa “Ništa ni sa čim”. Solo.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *