Višestruko nagrađivana Lejla Ćehajić, čiji se umjetnički opus i angažman svrstava u sami vrh savremene bh. umjetničke scene, nastavlja pionirsku ulogu Ive Despić-Simonović prve žena koja se bavila vajarstvom u našoj zemlji.
Ciklusi djela posvećeni dokolici i ljenčarenju, komšiluku ili portreti naših znamenitih pisaca otkrivaju umjetnicu koja ne bježi od tradicionalnog vajarstva. Unatoč težini izvedbe djela, Lejla Ćehajić odabrala je, uvjetno rečeno, teži umjetnički put – skuplturu. Ona se izražava u materijalima čija obrada, pored talenta, zahtijeva veliku stručnost i fizički napor.
‘Vajarstvo se nekako slučajno pojavilo kao neka od opcija i privuklo me. Ustvari, ja jednostavno u tome vidim širinu koja je meni potrebna da bi ja nešto svoje što imam da kažem i rekla.’, kaže ova umjetnica.
Lakoća komunikacije s posmatračem svrstava radove Lejle Ćehajić u istinsku visoku umjetnost upravo zahvaljujući tome što nisu nerazumljiva i pompezno intelektualna.
‘Uopšte je predrasuda prema umjetnicima. To svima zvuči kao nekakvo parazitsko, izmišljeno hobi-zanimanje. A pogotovo kao žena, Svi te nekako sažaljivo gledaju, kao – hajde, udaćeš se.’, pojašnjava Lejla Ćehajić.
Humor je kao glavna odlika njene umjetnosti u velikoj dozi prisutan gotovo u svakom njenom ostvarenju. Uz to, vješto poigravanje s kič estetikom, uz prepoznatljivi manir oblikovanja materijala, karakteristike su kojima se cjelokupni opus Lejle Ćehajić izdvaja kao osobit na domaćoj likovnoj sceni.
Iva Despić Simonović je bila prva kiparica u Bosni i Hercegovini. Rođena je 1891. godine u Hrastovici kod Petrinje. Učila je na ženskom tečaju za umjetničke radnje na Obrtnoj školi, pa kada je tečaj zatvoren došla je na kiparski odjel Privremene više škole za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, a poslije izložbe sa Ljubom Babićem u Ulrichovom salonu usljedili su studiski boravci u Minhenu i Parizu. Od 1920. godine živjela je u Sarajevu. Umrla je 1961. godine na Vasinom Hanu.
piše: Dijana Čustović
mislim da je besmislano ali se ne mogu oduprijeti.tu sliku /moj potret djecaka od 8 god/ostavio sam na zidu u ulici m.kreleze 18 u dobrinji. nakon rata bio sam u tom stanu u vidio da nije spaljen,samo ogoljen.
nekoliko sam cinije tresanja pojeo kako bi bio miran dok sam pozirao. sve je to donosio sluga garvilo u velikoj porculanskoj zdjeli na mig gdje ive. nije imao palac na jednoj saci,to pamtim. bio je crn i uvijek u zurbi,zaposlen. bilo mi je cudno da nekog oslovljavaju sa sluga.da li je ziva ta slika