Lijepo je bilo u Sarajevu

Danas ću se sjećati lijepih stvari, lijepog vremena, nasmijanih ljudi i najljepšeg glavnog grada na svijetu

Sanda Dubravčić pali olimpijski plamen (Sarajevo, 8. februar 1984)
Sanda Dubravčić pali olimpijski plamen (Sarajevo, 8. februar 1984)
piše: Nermin Čengić

‘Ne krmaj, nego se spremaj!’, zapovjeda mama dok sam, još od ‘najmanjih nogu’ nedokazan, protestov’o što ne mogu ponijeti novu loptu na dežuru koju je ona imala te noći u svom preduzeću. Dežura je bila normalna stvar tih predolimpijskih dana, kada je radnička klasa, svaki pojedinac bez obzira na opis posla koji inače obavlja, čuvala/o resurse Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Tih dana je posebna pažnja bila obraćena na Sarajevo, grad domaćin 14. Zimskih olimpijskih igara, koje su po prvi put održavane u jednoj državi socijalističkog svjetonazora (danas prečesto krste u ‘komunističkog’, što je sasvim pogrešno). Moju mamu je to dežurstvo zapalo upravo na dan otvaranja te čuvene Olimpijade u Sarajevu. Ja sam se, plačna lica i sjetnog pogleda, jedva odvojio od svoje nove plastične lopte iscrtane k’o bubamara, koja će, eto, prenoćiti bez mene. Ne izmišljam, lopta je još uvijek u nekoj uprašenoj kutiji na tavanu.

Blještavo i toplo

Moja sestra, inače daleko normalnije i poslušnije dijete od mene, i ja smo uhvatili mamu za ruke i pravac na Marindvor gdje se nalazilo preduzeće, jedno od važnih resursa naše nam socijalističke domovine. Sjećam se te šetnje k’o sad. Blještavo, toplo, friškim i popriličnim snijegom prekriveno sarajevsko predvečerje. Lica što se međusobno osmijehom pozdravljaju. Neobično čist grad (kažu – bez ijednog opuška na ulici, iako ja baš nisam pratio sadržaje po asfaltu, ali zašto ne vjerovati). Sjećam se nekakve nadrealne izmaglice, koju sam kasnije sretao tek u sanjama o raju i potpuno ostvarenom društvu.

1984 Sarajevo Olympics Retrospective

Sjećanje mi je vezano i za gledanje televizijskog prenosa svečane ceremonije otvaranja Olimpijskih igara na koševskom stadionu (danas stadion Asim Ferhatović – Hase). U prostoriji, koju sam zvao direktorovom kancelarijom, a ustvari je bila konferencijska sala, bio je veliki Grundingov televizor u boji, koji je prenosio ples i igru naših naroda i narodnosti obučenih u nekakve raznobojne spejsšatlovske uniforme hiljadudevetstoosamdesetih. Sjećam se strepnje da se Sanda Dubravčić ne spotakne na stepenicama dok se penjala da zaždije Olimpijski plamen; strah me bilo i da se ona traka što ju je pratila prema vrhu ne zakoči gdjegod ili da ne sustigne našu vječnu klizačku nadu.

Preko vode do slobode

Sjećam se i, dotad najboljeg, jugoslavenskog skijaša Bojana Križaja koji je zamucao tokom govora ‘u ime svih nas’. I gradonačelnika Sarajeva Ante Sučića se sjećam kako predsjedniku Međunarodnog Olimpijskog komiteta Juanu Antonio Samaranchu uvaljuje olimpijsku zastavu, a ovaj je prosljeđuje Uglješi Uzelcu, predsjedniku domaćeg Olimpijskog komiteta koji se razmah’o zastavom ko da vodi braću tifusare – preko vode do slobode.

Strahovalo se i od stranih plaćenika i/ili domaćih izdajnika, da ko šta ne zezne pa da se plamen ne upali. Srećom, svi su strahovi su se pokazali suvišnima. Jer, te 1984. godine sve su službe radile bez stanke i problema,s vi građani su bili građani, a ne ovce, voljelo se više nego što se mrzilo, bili smo idealni centar svijeta i to niko ne može poreći.

Bili smo u najvećoj mjeri sretni i radosni. Užurbanost i susretljivost je sanirala neviđene gužve gdje god se krene po Sarajevu, koje je vrvilo od mnoštva prijatelja koji su govorili bezbroj jezika, osmijeha sa bezbroj lica. Rase i nacije te 1984. zime, u Sarajevu su bile suvišna tema. Osmijeh je vladao, pa je s osmijehom primljena i vijest od Kirku Douglasu kojeg je čaršijski konobar oder’o za ćevape. Znalo je bit’ lijepo u Sarajevu.