Ljubav posmatra Sarajevo

Nisam znao ko je par u mom kadru, meni su bili stranci koji su blokirali pogled. Ali kada su se zagrlili, to je postala fotografija vrijedna snimanja.

Žuta tabija, Sarajevo, 21 November 2015m photo

Prvi put sam posjetio i fotografisao Sarajevo 1996. godine. Volontirao sam u susjednoj Hrvatskoj i uspio sam se dovesti u Bosnu vozilom Ujedinjenih nacija. Rat i opsada su završili nekoliko mjeseci ranije i grad je uživao u svom dugo očekivanom miru. Veliki broj Sarajlija je izašlo na okrunjene ulice, sastajali su se sa prijateljima i ispijali kafu na sigurnom shvatajući da ih više neće moći pogoditi snajper ili granata.

Uništenje grada u to vrijeme bilo je zapanjujuće, nadrealno i naizgled potpuno: redovi razbijenih, granatiranih nebodera; krateri od granata i udubljenja od eksplozija posvuda; bolnice, kancelarije i fabrike sve u ruševinama. Ovo je bio urbicid, Drezden ili Staljingrad iz kasnog 20. vijeka. Svi koji su preživjeli skoro četverogodišnju opsadu imali su noćnu moru.

Naredne godine sam se vratio u grad i postavio foto-projekat za djecu: Sarajevo Camera Kids. Koristeći doniranu opremu iz Škotske, postavio sam improvizovanu mračnu komoru i organizovao časove fotografije u podrumu sirotišta. Izrodila se pomalo nezdrava opsjednutost Sarajevom i svime što je bosansko, pa sam volontirao u projektu dječjih fotografija tri ljeta zaredom.

Projekat Sarajevo Camera Kids su donijeli doživotna prijateljstva i veze sa studentima i gradom Sarajevom. Vraćao sam se tamo i uopšte na Balkan u narednih nekoliko godina da dokumentujem mir i rekonstrukciju – što je na kraju kulminiralo mojom knjigom i izložbom A Balkan Journey.

Ovu fotografiju sam snimio u Sarajevu 21. novembra 2015. godine, dvadeset godina od dana potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, što je označilo kraj skoro četiri godine brutalnih ratova u Bosni i Hrvatskoj, te dovelo do kraja opsade Sarajeva – najduže opsada grada u modernoj istoriji.

Sarajevo se dramatično promijenilo od 1996. godine, kada sam snimio crno-bijele fotografije grada, uništenog, ali preživjelog. Grad je sada dobio hrabro, smjelo, kosmopolitsko lice; moderna evropska turistička destinacija kao i svaka druga. Obilje novih trgovačkih centara prostiralo se duž nekadašnje Aleje snajpera – glavne saobraćajnice koja je vodila u srce grada – a Sarajevo za koje su Camera Kids dokumentirali više nije postojalo. Međutim, podjele su i dalje jako prisutne.

Za dvadesetu godišnjicu mira, želio sam dokumentirati priče mladih ljudi u kasnim tinejdžerskim i ranim dvadesetim godinama, koji su rođeni za vrijeme ili neposredno nakon sukoba, te tako nisu imali jasnog sjećanja na rat. Želio sam saznati šta su, ako išta, za njih značili Dejtonski sporazum i mir u Bosni u vrijeme kada su sjećanja na rat još bila sirova, a etno-nacionalističke vođe i dalje na vlasti aktivno praveći podjele.

Tužna stvarnost je da mladi ljudi u Bosni i dalje imaju odvojene obrazovne sisteme koji rade na repliciranju podjela, pri čemu svaka strana provodi svoju vlastitu istorijsku perspektivu i političku ideologiju, što ostavlja malo prostora za stvarnu integraciju. U Sarajevu sam upoznao i fotografisao mlade ljude s obje strane – bosanske Muslimane i bosanske Srbe. Obje grupe mladih govorile su o želji da se otrgnu od stalnog govora o ratu i nepovjerenju u “druge” – samo su željeli imati budućnost u svojoj zemlji. Umorni od nacionalizma i ratoborne retorike ovi mladi ljudi su dio sve većeg broja onih koji tvrde da to nikada nije bio njihov rat i da ne bi trebali nositi njegovu težinu, koja pritiska njih i njihovu državu.

Kako je svjetlo počelo da blijedi na dan godišnjice, odjurio sam do poznatog vidikovca Žuta tabija posmatrajući grad kako bih napravio neke fotografije krajolika u posljednjem trenutku. Nisam znao ko je par u mom kadru, meni su bili stranci koji su blokirali pogled. Ali kada su se zagrlili, to je postala fotografija vrijedna snimanja. Činilo mi se savršenom slikom za isticanje Bosne i Sarajeva dvadeset godina nakon rata: optimistična slika koja predstavlja sve mlade ljude koje sam ranije fotografisao i sa kojima sam razgovarao, a koji su čeznuli za mirom i mogućnostima u svojoj zemlji – u svom Sarajevu, gradu koji je toliko toga vidio i propatio.

tekst i foto: Chris Leslie

Chris Leslie je rođen u škotskom Glasgovu 1974. godine. Diplomirao je dokumentarnu fotografiju na London College of Communication. Uzori su mu Tom Stoddart, Alfredo Jarr, Oliver Chanarin i Adam Broomberg. Vrhuncem karijere smatra objavljivanje svoje nove knjige u Sarajevu novembra 2021. godine. Najgorim smatra činjenicu da je slučajno uništio svoje prve četiri role filma za knjigu A Balkan Journey. Savjetuje kako je potrebno odvojiti vrijeme da vidite, istražite, prošetate, upijate bez kamere.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

sarajevo.co.ba

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *