Ljubav protiv spomenika

Iako sam obećao sebi da neću dopustiti da me okruženje u kojem živim natjera da pokušam prikazati kakva je slika u mojoj glavi kada vidim neke stvari, evo ipak, nisam uspio da sebi ispunim to obećanje ali se ne osjećam loše zbog toga. Naprotiv, osjećam se puno bolje kada pronađem par riječi zbog kojih će bar meni biti lakše pa kakav god komentar dobio, ipak je to moj stav i ako griješim neko će mi već ukazati na to, znam samo da se osjećam puno bolje nego kada šutim.

Ljubav protiv spomenika

Da bih opravdao naslov, morat ću uključiti u ovo i nekoga ko ne bi trebao da ima nikakve veze sa svim onim stvarima koje tako često znaju da me izjedaju, negdje duboko u meni. Odem sa njom, sa kojom sam smiren i sa kojom rijetko raspravljam o svemu što me tako lahko zna iznervirati jer volim to što gledam u nju i što se smijemo i što u tim trenucima živim neki drugi život. Ipak ova noć je bila malo drugačija. Morao sam da psujem i pred njom a i ona da trpi taj moj ispad koji je trajao nekih dobrih dvadesetak minuta.

Kasnije sam nastavio da psujem u sebi ali nekako sam pokušao da sve to stavim u drugi plan, zbog nje. O čemu je riječ? Neko, za januar, toplo, predvečerje i šetnja sa njom i približavamo se, onako zaljubljeni, VJEČNOJ VATRI, na koju obavezno bacim pogled, jer sam nekako mišljenja da je simbol nekog duha Sarajeva, koji se gubi svakog dana u ogromnim količinama, i sve ga manje ostaje i u nekom mom svijetu, u kojem često odlutam daleko, jednom će Vatra opet pustiti taj isti duh da bdije nad ovim gradom, ali ujedno je ta ista Vatra neka moja duševna hrana.

I dok pogledom hvatam cijeli tekst, pročitan mnogo puta, vidim još teksta. Teksta koji iskače, koji ne predstavlja ništa, koji je eto uspio u meni izazvati takvu reakciju, da su me prolaznici gledali kao luđaka, koji vrišti zbog nekakvog nastavka teksta. Nisam se nadao da će me u toj laganoj šetnji udariti nešto tako veliko iako je ovdje sve moguće. I tako, stadoh, i buljim u sve to. Osjećao sam se kao neki turista, koji prvi put vidi da guma gori i pita se šta je to, jer je u tom trenutku za mene to bio samo jedan zid na kojem su neka slova, nebitna, i gdje se potpisao neko iz ovog grada., i kao turista koji ne poznaje jezik buljio sam u to Filis, volim te.

A onda sam, onako nekontrolisano počeo da psujem nju, njega i ljubav, toliko da me je kasnije bilo i stid. Prokleo sam trenutak kada je pisano sve to, neku višu silu koja me u tom trenutku nije natjerala da prođem pored Vječne, momente u kojima sam mirno posmatrao kada neko šara zgrade, trotuare, tramvaje i tome slično. I ostadoh zatečen, i psovao sam i nisam znao šta bih više rekao, jedino što mi se u tom trenutku motalo po glavi je, da je simbol oslobođenja mog grada, ukaljan. Da je moja duševna hrana, isprljana. Da je cijela jedna priča uništena. Da će me ljudi sa kojima dijelim ovaj grad natjerati da prestanem da ih branim na svakom frontu. I pokvarih noć i sebi i njoj pred kojom ne smijem da imam ispade, jer nije to zaslužila.

Ljubav protiv spomenika

Pitam se, kakav to mozak može na zahvalnici, historijskom spomeniku, spomeniku žrtvama rata, uzeti sprej i napisati nekome da ga voli?
Pitam se, kada ću otići da se nadišem Sarajeva, a NAJVJEČNIJU VATRU, vatru koja neprimjetno gori u svim srcima, naći uništenu ili je neću nikako naći?
Pitam se, da li je stid one osobe koja voli i one osobe koja je voljena, što je mene natjerala da mrzim?
Pitam se, da li ću jednog dana sresti te osobe, da vidim o čemu su razmišljali u tom momentu?
Pitam se, kako će se osječati ako ikad pročitaju koliko su me dotakli, a nadam se da nekim čudom hoće?
Pitam se, šta sad, kad se ljubav iskazuje na spomenicima, crkvama, džamijama i svemu što je nekome sveto ?
Pitam se, kakav sam ja to čovjek, ako pored toliko stradalih u Haitiju, ja pišem o Vječnoj vatri?
Pitam se, s kim dijelim ovaj Grad, sinonim za lijepo?
Pitam se, da li će mi se neko smijati ako mu ispričam šta me to toliko dotaklo?
Pitam se, koji podrum skriva raju sarajevsku?

Nemam odgovor na sve ovo i vjerovatno nikad neću ni imati. I ne moram, samo se nadam da će spomenici pobijediti u svom ratu protiv ljubavi i da neće postati praksa da se ljubav tako izjavljuje. I nadam se da će jednog dana neki novi klinci znati da cijene sve ono što su nam ostavili, neki prije, na čuvanje, ne na uništavanje, jer su mnogi u to usadili dio sebe ili čak svoje živote, razmislite neki novi klinci, razmislite buducnosti naša.

piše: Harun Kujović

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Objavljeno u Nekategorisano

Jedan odgovor na “Ljubav protiv spomenika”

  1. Svaka cast na ovome komentaru. Skidam ti kapu za sve ovo sto je napisano jer i ja sam rodjena Sarajka, potpuno se slazem sa tobom,a da se ja pitam ja bih pobila sve one koji unistavaju stare znamenitosti. To su bolesni, neobrazovani seljaci koji su zaposjeli Sarajevo nakon rata, i koji jos neznaju razlikovati sta je selo a sta grad.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *